Prvo kava

Danas je kažu Majčin dan. Majka jesam al nikada nisam pridavala važnost tom danu niti ga slavila. U stvari lažem, jesam lani, odvela sam svoje kćeri na ručak. To je bilo više iz praktičnih razloga. Bilo je lijepo vrijeme, nije nam se dalo kuhati i spremati i željele smo provesti više vremena razgovarajući i uživajući u prirodi.
Kako nas svake godine svi mogući mediji podsjećaju na majčin dan, tako se danas sjetim da sam upravo pročitala prekrasnu knjigu u kojoj je u središtu radnje majka, rastrgana između obitelji i posla u vremenu kad su se žene tek počele boriti za svoje mjesto u poslovnom svijetu.
Preporuka svakako za knjigu uz napomenu da se pročitaju i prva dva dijela Žena koja je bojala kanom i Čuvari tajni Jaipura.

Još jedna knjiga koja te danima tjera da o njoj razmišljaš.
"Knjiga Jedini svjedok ljepote autora Mire Gavrana poetska je i introspektivna priča o ljubavi, umjetnosti i smislu života. Kroz bogat jezik i duboko promišljene likove, Gavran istražuje ljepotu svakodnevnih trenutaka, čineći ovaj roman pravim izborom za ljubitelje emotivnih i filozofskih priča."

Svi mi imamo svoju priču. Neka je više bolna, neka manje. Tek poneka je sretna. Čini mi se da su najveću bol podnjele naše majke i bake u tim našim pričama. Nosile su se kako su samo one znale s njima. Preživljavale, štitile svoju mladunčad kao divlje zvijeri...U zemlju sa sobom zakopale su mnoge gorke tajne. I nisu se žalile. Nikada. I na svu sreću mnogo se mladunčadi uspjelo izdignuti iz tog vrtloga emocija i boli i prekinuti duboko ukorjenjenu traumu i prenošenje iste na svoju mladunčad.....Hvala im na tome! Rijetke to uspiju.

Svaki put kad poželim otputovati na neku daleku destinaciju, a nisam u prilici to ostvariti, posegnem za knjigom koja će me "odvesti" na neko egzotično mjesto. Tako sam proteklih dana uživala u Indiji i svim njenim bojama i mirisima čitajući Ženu koja je slikala kanom... Ispred mene je nastavak priče.....

Lito ide pa evo jedan domaći rad od lani, možda nekome bude koristan, a možda i koga nasmije 🙈

INFLE
Dobro je šta san uranila – pomisli – za ovu mrvu lada se isplati dignit po ure ranije.
Prošlo je više od sata, kad je u daljini čula poznate glasove koji su je trgnuli iz polusna.
- Jesan ti rekla da ćemo je nać u ladu, na isto misto! – Ispali Mirjam.
- Šta bi mi bez tebe Sanjice naša? Nikad lada ne bi vidile. – Nadoda Lidija.
- Zajebajete opet, aaaa Lile? Vidila bi te ja da si na mom mistu. Nisan ja kriva šta neman tu vlašku put.
- Mime! Čuješ li ti ovo? Ona meni da san vlajina?
- A nego šta si? Nasmije se Mirjam.
- E, pa jebemese, zato Lile ne baca pare na te vaše zaštitne faktore, pa na kremu za
samotamnjenje, pa onu za ubrzano tamnjenje. Lili su dovoljni mrva sunca i maslinovo ulje.
Mirjam raširi torbu od jute koju je u zadnji tren ispred nosa pokupila jednoj neodlučnoj u Manga i krene vadit stvari iz nje. Kad je konačno izvadila sve kreme, izvadi bluetooth
zvučnik, upali na mobitelu playlistu i plažom se raširi melodija:
"Ništa mi neće ovi dan pokvarit
Vapšuvarivari, vapšuvarivari
Nikakvi crnjaci ni ružne stvari….."
- Amo u more! Nismo se došle izležavat. To smo mogle i doma. –Vikne Mirjam.
- Ajme šta si naporna! Meni se evo baš sad leži. Čekaj da još malo ugrije.
- Sanjo! Ovo lito je akcija! Nema ležanja! Iman plan!
- Točka 1. Uvatit boju šta bolje i šta prije, nećemo po gradu odat ka Čehinje.
Točka 2. Bar jedna od nas uvatit tipa!
Točka 3. Napravit nešto ludo!
- Lile! Ti moš priskočit točku 1. Naceri se Sanja.
- Slušaj me! Dosta je zajebancije! Neš valjda uć u dvajstosmu nevina!? A kad upoznaš
lika, ne spominji svoju sramotu. Laži! Svi lažu. Muškima ionako moš prodat svaku
priču. Ne znaju ti oni ništa o tim stvarima. Dakle, točku 2 prepuštamo Sanjici!
Vuhuuuuu!
- Mime da čujem plan za točku broj 3?
- Prvo plivanje! Skoči Mirjam sa ručnika i potrči u more, za njom Lidija, bace se u more i zaplivaju.
- Ko ovo more platit?
- Niko!
Plivale su pola sata. Sanja im se pridružila, nakon što je namazala svaki djelić svoga tijela.
Ove je godine kupila faktor 50. Čini joj se da je svake godine sve više osjetljiva.
- Dakle! Drage moje! Iman pakleni plan za ovi godišnji! Idemo na Lastovo! Kampirat!
Ono robizonski đir!
- Ti si skroz pukla! Odgovori Lidija.
- Pukla, aaa!? Ja mislim za vas, jeediiiina!
- Da misliš ne bi nas zvala na Lastovo! Di je to ono točno? Tamo di trajekt ide jedan put misečno?
- Ide svaki dan! Osim toga, kako se misliš maknit s mrtve točke? Ima dva miseca ti je broj pratitelja 7 iljada! I tebi to ništa ne smrdi? Ljudi oće objave! Oće akciju! Priču!
Dosta im je objava tvojih krpica! Triba im Lile Ekšn! Triba proć dest iljad, a onda ide
parica, keš, lova! Razumiš!?
- Mime! Kako se točka 2 uklapa u to? Kako ću na pustom otoku nać tipa?
- Sanjice draga, prepusti to meni. Tamo ti idu avanturisti. Tipovi šta vole prirodu, mrze
obaveze, idealna prilika za rješenje tvog problema!
- Jel ti ja izgledan ka neko ko preferira robinzonski đir? Uostalom di ćemo spavat? U bungalovu? Jel to ono ka Glamping? To bi čak i moglo proć. –odgovori Lidija.
- Glamping? Vidi vidi. Pa recimo da je ovo glamping za siromašne, he he!
- Spavat ćemo u šatoru! Ponosno izjavi Mirjam!
- U šaroru!? Jesi ti luda?
Bio je petak ujutro. Probijale su se kroz masu turista i automobila, svaka sa šeširom i
ogromnim naočalama, dok su im torbe i koferi udarali o prolaznike.
- Eno ga! Vikne Mirjam. Lastovo! To je naš!
- Jesi sigurna? Upita Lidija.
- Momak! Vikne Sanja –Jel ovi ide za Lastovo?
- A šta piše na njemu? Podrugljivo ih pogleda mladić obučen u Jadrolinijinu uniformu.
- Požurite. Vikne Mirjam. Normalno da je ovi.
Uđu u trajekt među zadnjim putnicima. Rampa se digne i trajket krene.
Popele su se na gornju palubu da mogu uživati u suncu i moru.
- Konobar! Može dvi velike ladno i jedna velika toplo bez pjene.
- Može! Odgovori konobar kolutajući očima.
- I tri veliiike čaše vode s puuuuuno leda!
- Čuja sam vas i prvi put!
- Jebate šta je nadrkan. – izusti Mirjam i gurne naočale koje su joj skliznule na nosu.
Nakon dva sata oglasi se truba s trajekta i putnici polako počnu spremati stvari.
- Ćoviće šta je brz ovi brod. Prokomentira Sanja.
- Zaglav stižemoo! Vikne Mirjam. Ko bi reka da je Lastovo ovoliko. Meni se na karti
parilo ka neka točkica.
- E na karti. – Taksi! Vikne Lidija.
Ispred njih se zaustavi Renault Kangoo.
- Di gredu mlode šinjorine?
- U Zaglav. Odgovori Mirjam i tek što je podigla kufer taksist joj ga istrgne iz ruke.
- Aaaa, na vemu škoju šinjorine ne nose svoje bagaje.
Hvala! Konačno neko ljubazan! Odgovori Mirjam i sjedne na mjesto suvozača. Sanja i
Lidija su sjele na zadnje sjedalo.
- Onda? Ostajete priko misec? Upali taksist auto i krene.
- Ma ne, idemo kampirat u Zaglav!
- Hmmmm. Interesantno!. –promrmlja taksist i podrugljivo se nasmije.
- Je, je. Ovo nam je prvi put pa smo za svaki slučaj ponile malo više stvari. Odgovori
Sanja sa zadnjeg sjedala.
- Cuvojte se, u Zoglov von je joko sunce. –pogleda Sanju kroz retrovizor i nasmije se.
Ona sramežljivo spusti pogled.
Nakon pola sata vožnje preko brda, kroz polja i vinograde konačno su stigli do table na kojoj
piše Zaglav 1000 m i strelica.
- Evo! Arvali smo! Vikne taksist i krene vadit njihove stvari iz portapaka.- dalje morate
na noge jer nimo ceste.
- Kilometar moramo hodat do kampa!? Vikne Sanja i popravi haljinicu koja se podigla
malo više nego što treba. Taksistu je pogled privukla Sanjina bijela put, narančasta
kovrčava kosa i najplavije oči koje je vidio u životu. Na trenutak je odlutao u misli, ali
se brzo prenuo i vratio u stvarnost.
- Eee lipo moja! A vo će vos dohodit 350 kuni.
- Evo, pruži mu Mirjam novac.
- Guštojte ! Vikne taksist, visok, mršav momak u ranim tridesetim godinama, sa svijetlo
smeđom kuštravom poludugom kosom, sjedajući u automobil, iza kojeg se digao
oblak prašine kad je krenuo.
- Mime, nije ovako izgledalo na slici. Zabrinuto će Sanja.
- Šta ja znan! Ajde, pokrenite se! Nećemo ostat ode na putu. Biće je iza onoga brda
kamp, vidiš strelicu na tabli.
- Baš je ovo egzotično! Gorit će instić!. Juhuuuu! Vikne Lidija i potegne kufer po
kamenjaru.
Nakon pola sata hoda po makadamu konačno su ugledale kućicu s drvenom nadstrešnicom i
stolovima ispod nje. Na tabli ispred stajao je natpis Konoba Zaglav.
- Dobar dan! Obrati se Mirjam.
- Zdravi bili! Odgovori stariji muškarac za šankom.
- Mi imamo rezervaciju za kamp.
- Nimo vode kampa.
- Kako nema? Pa evo vam potvrda o rezervaciji! Izvadi Mirjam mobitel i pokaže poruku
u mailu.
Muškarac približi mobitel i glasno se nasmije.
- Je je, lipo ste vi to rezervirale, sumo ca ste vi na Vis umisto na Lastovo! Nastavi se
glasno smijati.
- Šta!? Kako to mislite? Pa bila je tabela, a i taksist nas je lipo iskrca. A i na trajektu je
pisalo Lastovo!
- Je, ćerce, sumo ca Lastovo vozi na Vis, a Kašić na Lastovo.
- Kad imamo brod za Lastovo?
- Sa Visa?
- Eee!
- Nimo!
- Kako mislite nimo?
- Lipo! Tukote se vrotit u Split, pa se ukarcat u brod za Lastovo.
- Pa kad je brod za Split?
- Sutra.
- Sutra!? U koju uru?
- Eee, sutra u 5:30!
- Onda ćemo prinoćit ovdje na plaži.
- Eeee, nimo kampiranja na Vis!
- Kako mislite nimo?
- Lipo! Ne smi se!
- Koji k***c?
- Ajme, koje grube rici!
- Pustite vi moje riči, nego di ćemo mi noćit?
- A evo imon von jo dvi kamare, daću von ih ispod cine. Vas tri, mior i dvista kun.
- Šta? Koji milijun!?
- Mior! Tisuća gospođo! To je ispod svake cine.
- A imate li nas s čim pribacit ujutro do trajekta?
- Normalno da imon. Lipo se vi meni raskomodojte, i pojte se okupat u nojlipju valu na
Vis.
Bacile su kufere u sobu, obukle kupaće kostime i uzele ručnike i izjurile što su brže mogle.
- Aajme koja plaža! Usklikne Lidija.
- Je, ka Baće samo bili pjesak!
- Aj Mime, moramo ode udrit koju dobru sliku. Kako mi stoji kupaći? A da skinem
pareo ili ostavim? Jel bolje s cvikama ili bez? Moramo bar jednu morsku, ono da ležin
u plićaku.
- Znala sam da mi s vama neće proć godišnji bez opekotina – odgovori Sanja. – Pa jel vi
vidite igdi ijedno stablo osim ove trstike?
- Sanjice, uživaj u ovoj lipoti. Ovo je netaknuta priroda! Baš ka i ti! Izgovori to i prasne
u smijeh Mirjam.
- Hi hi baš su ti baze jake! Digne se Sanja i ode u konobu.
- Molim vas kavu s mlikom.
- Izvolte! Ispred nje se pojavi taksist s kavom u ruci.
- Šta vi radite dva posla?
- Po potribi!
- Kad dojde v***r gren taksirat, kad ne taksiran onda nonotu pomožen sa konobom.
- Ovo je vaš nono?
- Si! Nasmije se. – Zoc se ne kupoš sa svojin prijatejicima?
- Zar niste primjetili moju bilu put. Da sam ostala još po ure sutra bi bila ka škarpina.
- Jeson jeson, baš lipo izgledote, parite englezica. Opet se nasmije, a Sanja sramežljivo
spusti pogled.
- Ima li ovdje agencija da mogu unajmit vodiča, malo bih razgledala otok dok sam tu.
- Ima! Niksi, turistička agencija i taxi prijevoz, ispred vas glavom i bradom certificirani
turistički vodič za Vis!
- Nikša! Pruži joj ruku.
- Sanja! Uzvrati ona.
- Di bi naša šinjorina tila poć, put Visa ili put Komiže?
- Paaaa, možda ipak put Komiže?
- Za pol ure vos cekom kod tabele di son vos iskarco.
Sanja se požuri presvući iz kupaćeg kostima, popravi malo šminku, obuče novu haljinicu i
uputi se na odredište.
- Nemojte me zezat!
- Lipje se vidi sa motora, di more doć motor, auto ne more, a pogotovo u Komižu.
- Ja se nikad nisam vozila na motoru.
- Uvik postoji prvi put!
Sanja se popne na motor, Nikša doda gas, auspuh zagrmi, Sanja ga čvrsto stisne oko strukai
zaljepi se za njega od straha.
- Lile, 4 ure su, a Sanja nije u sobi.
- Kako misliš nije u sobi? Di bi mogla bit?
- Šta ja znam. Iden pitat staroga jeli je vidija. Brod nam je u 5:30, tribamo krenit.
- Jutro, jeste vidili Sanju?
- Jeson! Sinoć!
- Ma jutros?
- Išla je s onin mojim mangupon razgledavat Vis. Posli je nison vidi.
- Ne možemo bez nje nigdi. Neću je ovdje ostavit.
Prošlo je šest sati, osam, deset, podne, kad Lidiji zazvoni mobitel.
- Halo! Jesi ti živa!? Spremale smo se ić na policiju! Jesi se mogla javit!? Otiša nam je
brod, sljedeći je tek sutra!
- Smiri se, sve ću vam objasnit kad dođem! Nikša je reka da je apartman danas i sutra
gratis, on će sve sredit.
- Koji Nikša!?
- Oni šta je ispunija plan pod točkom 2! Vuhuuuu! Vidimo se popodne! Odgovori Sanja
i vrati se u zagrljaj svom turističkom vodiću.
- Sanjo šta si rekla!? Točka 2!? Halo? Halo?
- Prikinila je! Mime, čuješ li? Sanjica je ispunila plan!
- Jebate, onda se isplatilo zaglavit u ovome Zaglavu, ha ha .

Sretan i blagoslovljen Božić! ❤️

Pročitam status jedne. psihologice influencerice gdje kaže žena je ženi drug!
Razmišljam. U mom slučaju žena je ženi vuk!

Slika bez filtera. Izvorna. Neuređena. Potvrda davno izgovorenoj rečenici moje, tada šestogodišnje kćerkice koja se vratila nakon deset dana iz jedne europske države u kojoj je posjetila mnoge znamenitosti, muzeje, zabavne parkove i igraonice. Na pitanje kako ti je bilo, dobili smo odgovor: Nigdje nebo nije ovako plavo, ni more ovako mirisno kao u Hrvatskoj!

Prijateljica je zabrinuta. Kaže, nisi ništa objavila na stranici već duže vrijeme!? Nisam mogla. Dobila sam upalu očiju, kao posljedicu na covid (namjerno pišem malim slovima). Samim tim nisam ni mogla čitati. Kada ne čitam nisam sretna i nemam inspiraciju. No, ipak se nešto dogodilo prošli tjedan. Stigla mi je poruka na instiću: "Draga teta V. Evo je ko nova, već tri godine! Obožavam je! Molim vas vratite se svojim kreativnim pizdarijama! Voli vas A!" Riječ je o torbi, cekeru, ljetnom. Šivala sam ih prije nekoliko godina. Uglavnom sam ih sve poklonila. Jer nisam ekonomski osviještena 😆. Radila sam to iz ljubavi 🙈.
Negdje sam pročitala da su kreativni ljudi često kreativni u raznim poljima. Isto tako znam da je lijenost najveći neprijatelj svakom kreativcu i umjetniku!

Srpanj je za mene bio uspješan mjesec. Barem po pitanju čitanja. "Nekoliko ptica i jedno nebo" Mira Gavrana, jedna je od onih knjiga o kojima danima još razmišljam. "Dizajner" Mariusa Gabriela s daškom prošlih vremena dođe kao bijeg od sadašnjosti i na trenutak pomisliš da si dio pariškog ekscentričnog društva.
"Otok kamelija" Tabee Bach odveo me na sjeverozapadnu obalu Francuske u pokrajinu Bretanju, otkrio mi ljepote i tajne uzgoja kamelija, snagu vjetra i valova Atlantika te ljubav Bretanaca prema tradiciji.
Jedva čekam otkriti što se krije kod " Plemenitog gospodina u Moskvi" Amor Towlesa koji nas vraća u davnu 1922. 😍

Perem povraćotinu sa skupim kamenom obloženih skala. Perem i razmišljam. Što bi bilo da sam ja povratila po skalama u nekom apartmanu u Njemačkoj. Da nakon toga nisam pitala domaćina s čim da operem. Pitam se, jer jednom davno, dok kod nas još nitko nije ni znao da postoje različite boje kontejnera za različiti otpad, nehotice sam žutu vrećicu ubacila u zeleni kontejner i tek što sam ju ispustila s prozora obližnje kuće me zasuo rafal riječi, njemačkih koje nisam razumjela, ali sam znala što znače. Napravili ste strašnu grešku! Pomiješali ste otpad. Perem i razmišljam. Da li bi ovi naši gosti povraćali i po svojim skalama i tko bi za njima čistio. Da li je cijena preniska pa nam dolaze neodgojeni, nekulturni i gosti niže srednje klase. Možda nije problem u gostima. Možda je problem u nama i našim zakonima. Odnosno u provođenu istih. Možda se oni ponašaju upravo tako jer znaju da je u ovoj predivnoj zemljici sve dozvoljeno. Da će za bilo kakav izgred možda platiti maksimalnih sto eura, a možda će proći samo s opomenom i vratiti se u svoju uređenu državu i opet biti oni poslušni i uljuđeni stanovnici koji su bili prije otkrića ovog egzotičnog komadića zemlje. Otišli su bez pozdrava. Na Bookingu smo sutradan dobili sve desetke. Ipak imaju malo savijesti. Zar smo svoje dostojanstvo prodali za par desetki i par stotina eura?
Možda je ipak došlo vrijeme da postavimo granice. Možda je vrijeme da odredimo strategiju turizma.