Moje knjige

Jedan od naslova iz knjige "Priče sa ognjišta":

JOŠ JEDNA O MIĆANU...

Mićan je bio legenda svoga doba. Kad je „ljudovao“, ljudovao je tri dana, a kad je radio, znao je, i mogao, zapeti za trojicu. Onako visok i širok, bez ijednog grama sala, oštrih crta lica, strogog pogleda, kao da ga je majka priroda stvorila da može preživjeti; oštru zimu, žegu, vjetar, kišu i škrtu zemlju.
Koliko god je bio surov prema drugima, toliko je bio surov i prema sebi. Vidjeti osmijeh na njegovom licu bila je prava rijetkost. Možda u kasnu jesen ili rano proljeće, kada bi, po okolnim selima, gdje šljive nisu rađale, razvozio i prodavao rakiju. On, njegov konj Moro i bačvica rakije od stotinjak litara. Dan, dva, tri... Dok sve ne rasproda.
Kao školarac, nisam imao bliske susrete sa njim. Onako u prolazu, upoređujući njegovo tijelo sa nestvarnim pričama o njegovoj snazi. Kao ljubitelj crtanih romana, takozvanih „stripova“, odmjeravao sam, da li bi se Mićan, mogao nositi sa njihovim najvećim junacima: Zagorom, Blek Stenom, Komadantom Markom...
A onda mi se, sredinom sedamdesetih godina, dvadesetok stoljeća, pružila prilika, da uživo vidim tu snagu.

***

Planina Kapela iznad našeg sela. Rejon „R**e“, desetak kilometara od kuće. Planina pjesmom opjevana. Duga i široka. Negdje pitoma, negdje divlja i usovna. Bogata razno-raznim sortama drveća, ponajviše: bukvom, hrastom, javorom, borom, jelom i niskim raslinjem, kao što su ljeska, dren i borovica.
Ne smijem preskočiti ni njene proplanke i izvore, ni mnoge vrste divljači. Bješe Kapela prepuna pašnjaka i košanica. Pamte ih starije generacije kao lijep dio svoje mladosti. Koliko je samo tu započeto ljubavi, čuvajući stada. Pamtim i ja jednu takvu košanicu, po imenu; Martina livada. Tu dvoje mladih začeše svoju ćerku i po njoj, livadi kasnije dadoše ime.
I neke od dolina dobiše svoje ime. Sjećam se jedne pored ceste. Tu se jednom davno „zakačiše“ dvojica kirijaša. Za onoga što je bio nejači, a teži za pola litre rakije, kažu, da je naglavačke završio u dolini. On sa čvorugom na glavi, a dolina sa novim, njegovim imenom.

***

Tih godina, u tom rejonu zvanom R**e, lokalna je Šumarija izgradila šumsku cestu, kako bi iz, gotovo divljih i nepristupačnih područja, izvukla svaku kvalitetnu, a pri tom dostupnu bukvu. Sve ono što nije bilo pristupačno šumarijskim traktorima ili što nije bilo odgovarajućeg kvaliteta, dato je u doznaku stanovništu obližnjeg grada Otočca i sela oko njega.
Bijaše ja tada srednjoškolac, tek stasao za ozbiljne muške poslove. Biće da su bili Prvomajski praznici, kad me je otac poveo u tu našu Kapelu, po drva, kako bi za iduću zimu obezbjedili toplu kuću i „miran san“.
Uplatio je on petnaest kubika, što je trebalo biti oko četiri traktorske prikolice. Uz tih petnaest, još ćemo prisjeći nešto „sa strane“ i biće jedna prikolica za prodaju. Da pokrije troškove goriva.
Najnepristupačniji revir Rapa, koji je u većem dijelu zaobišla Šumarija, nalazio se nešto više od dva kilometra od glavne, asfaltirane ceste. Šumska cesta u biti nije bila loša, osim dvije izrazite uzbrdice i nekoliko jaruga od kiše.

***

Dobro smo se tog proljetnog dana, otac i ja uznojili, dok smo iz vrletne Kapele izvukli drva za jednu prikolicu. Ispoštovali lugara, napojili ga i podijelili sa njim naš pršut, slaninu, kuvana jaja, kapulu i uštipke. Koliko sam uspio primjetiti; Najviše mu se dopao pršut i piva. Kad sam to poslije spomenuo ocu, on mi iskusno odgovori:
-Neka, lakše će zažmiriti na jedno oko! Zna on da nisam uplatio pet prikolica!
Nije mi trebalo više objašnjavanja. Znači: To je nepisano pravilo Kapele. Još jedno nepisano pravilo važilo je za šumu: Gledaj za sunca „zategnuti“ voz (drva). A to je značilo, za vida izaći na glavnu cestu. Ne daj Bože, ako se nešto desi, cestom uvijek neko prolazi, stati će i pomoći.
Ispoštovasmo mi ta pravila. Ja na kraju pojede dva zaostala uštipka, a otac nagnu dva p**a, ostavivši na dnu boce još dva-tri gutljaja. Ako zatreba kasnije, da ima sa čime „skvasiti“ grlo.
Gurnem ključ u bravicu traktora. On zabrunda, izbaci oblačić dima na auspuh i krenu. Polako, u prvoj brzini, ljuljuškao se pod teretom po neravnoj cesti.

***

Negdje na pola p**a do glavne ceste, sustigosmo zaprežna kola. Stajala su u mjestu. Desetak metara prije druge uzbrcice. Nije to bilo ništa čudno što kola stoje. Vjerovatno konji skupljaju dušak, da u jednom naletu savladaju tu prepreku.
Stao sam i ja. Ne gasim traktor zbog pneumatske kočnice. Čekamo. Čudi nas da ne vidimo kočijaša. Nema druge, vjerovatno stoji ispred konja. Nakon minut-dva krenuše kola. Ispočetka sve izgledaše uobičajno. Sve dok kola ne stigoše blizu vrha i tu stadoše.
-E jebi ga sad, druškane! -izleti ocu, valjda iz iskustva, kao da ga kočijaš čuje.
Sad nas već zanima ko je to, ali kočijaša nema. Logično bi bilo da je sa strane i da pomaže konjima, upirući u tovar. Otac izađe iz kabine i odmakne se do ruba ceste. Vrati se do kabine, otvori vrata, ali ne uđe. Samo je procjedio kroz zube:
-Mićanov Moro!
Isti tren, obojici je bilo jasno, da jedno konjče nije imalo šansu, da toliki teret izvuče na vrh uzbrdice. Zakočio sam traktor i ugasio ga. Obojica smo krenuli prema kolima. Tamo, s prednje strane, naslonjen na rudu, Mićan je još uvijek ubrzano disao. I on i njegov Moro. Otac, pomalo ljut, povisi tom:
-Kog vraga teretiš toliko to jadno konjče! Što to nisi u dva p**a izvukao do asfalta?
Vatajući zraka, Mićan odbrusi:
-Ne vozi sam... Pomažem mu ja... Samo sam ođe prokliza’...
-Kako mu pomažeš, kad te ja ne viđe da si upro ni sa jedne, ni sa druge strane?
-Ja ne upirem! Ja vučem za vagir! Kol’ko Moro, tol’ko i ja!
Gleda otac, gledam i ja. Ništa nam nije jasno. Jesam čuo svašta o njemu, al’ da upari sa konjom, to mi je prvi glas. Umjesto da kukumače i brine kako će izvući kola na vrh uzbrdice, Mićan upita:
-Imaš li gutljaj-dva rakije, da se malo povratim?
Otac klimne glavom i vrati se do traktora. Ja sam još uvijek sa nepovjerenjem odmjeravao uspuvanog Moru i njegovog gazdu. Iskapio je sve što je bilo u boci. Tri dobra gutljaja. Otresao je sa glavom i tek primjetnim osmijehom dao do znanja, da se oporavio. Pređe rukom preko oznojenih sapi umorne životinje i promrmlja:
-Još „zera“ da se parip oporavi!
-Dobro, dobro! Pomoćemo i nas dva! Poduprećemo svaki sa jedne strane!
-Vaša dobra volja! Kad smo savladali onu prvu uzbrdicu, ja i Moro bi savladali i ovu! Dobro ćete doći da krenemo iz mjesta!
Otac i ja smo se prebacili sa strane. Svaki na jedan stupac. Spremni da upremo koliko možemo. Mićan pomilova konjića po leđima, a onda ščepa svojom lijevom ručerdom vagir. Sa desnom se uhvati za rudu i viknu:
-Ijaaa Morooo...
Pognu se konjče, upre sa sve četiri noge. Pognu se i Mićan. Zagrebe svojim bakandžama po kamenoj cesti. Upresmo i nas dvojica. Kola polako krenuše. Onda sve brže i brže. Frkće Moro kroz nozdrve, a Mićan ispušta nerazumne krikove.
Čim su se vatili ravnice, nas dvojica zastasmo. Otac zavrti glavom. Dovoljan komentar za sve ono što se odigralo u nekoliko zadnjih minuta.

***

Mićana i Moru sustigli smo tek pred glavnom cestom. Kad su izašli na asfalt zastali su da malo odahnu. Ja sam dodao gas i nastavio se spuštati niz Kapelu, do prvog sela i prve trgovine. Negdje oko pet kilometara. Tu je već bilo parkirano pet-šest vozova drva. Što traktorskih prikolica, što zaprežnih kola. Umorna tijela i suva grla, jedva su dočekala ladnu pivu.
Kako su jedni odlazili, tako su drugi dolazili. Samo su trgovac i lugar dočekivali i ispraćali sve. Trgovac zadovoljan, jer bi većina ostavila bakšiš, a lugar, jer je pred njim stajalo još tri neotvorene pive. „Znao se red“. Od njegove dobre volje mnogo toga je značilo. A većina kirijaša je osjećala bar malu „krivicu“.
Nešto kasnije stigao je i Mićan. Sa vozom drva, ravnim, onima kojeg su dovezla dva konja. Već sa ulaznih vrata viknuo je: „Kilo belo!“ Trgovac je dobro znao šta to znači. Koji trenutak kasnije, na jednom od stepenika ispred zadruge, sjedio je Mićan sa litrom bijelog vina. Ali to je već bila druga. Samo se grlić vidio iz njegove ogromne ruke. Sjedeći sa strane i guštirajući svoju pivu, nakon svega viđenog danas, divio sam se i čudio tom čovjeku. Koliko njemu, toliko i njegovom Mori.
Svaki traktor koji se tog dana spustio niz Kapelu i stao tu pred zadrugom, bio je na neki način osiguran. Ili ga je vozač ostavio u brzini ili dobro zakočio. Isto tako, sva su zaprežna kola bila zavintana, a konji zavezani za drvo ili ogradu. Samo je Moro stajao slobodan, tamo gdje ga je gazda ostavio. Nije Mićan džaba govorio, da je pametniji od njega. Čudo od konja...

https://ssr.org.rs/odrzana-izlozba-izgubljeno-nasljedje-u-zemunu/?fbclid=IwZXh0bgNhZW0CMTEAAR1kYjonpBZH44n4mWnqGkKwsnS6i21Wb_-Uj0S-ZiZMZA6qaDOd0ZGpOrU_aem_AWoHk69LKyk9tXox_14gnof

Одржана изложба "Изгубљено насљеђе" у Земуну У галеријском простору Општине Земун 20. априла одржана је изложба ручних радова из Лике Изгубљено насљеђе у организацији Удружења Петровдан – Дијаспора.

Obavještenje za moje fb prijatelje i sve zainteresovane koji žele nabaviti neku od mojih knjiga. Trenutno su na "lageru" dostupna sva 4 izdanja:
1. "Putevi gospodnji" -istorijski roman iz perioda 17. stoljeća u vreme naseljavanja Like pred najezdom Osmanlijskog carstva. Knjiga ima blizu 500 stranica. Cijena joj je za Srbiji 1.000,00 dinara + poštarina, a za inostranstvo 15 evra + troškovi dostave.
2. "Kruv sa sedam kora" - knjiga o gradiću Otočcu sa početka 20. stoljeća. Njegov razvoj, rast i kulturni život pod austrougarskom vlašću do početka 1. sv. rata. Gradić koji ima svoju glavnu ulicu- Promenadu, zanatlije, trgovce, žandare, čitaonice, vojnu kasarnu i svoj "crveni fenjer". Grad sa svojim dnevnim i noćnim životom. Pored priče o malom gradiću, paralelno ide priča o rkonomskim migrantima koji iz siromašne Like odlaze u Ameriku
Knjiga ima nešto više od 200 stranica. Cijena je za Srbiju 600, 00 dinara ' ptt troškovi, a za inostranstvo 10 evra + troškovi dostave.
3. "Sunce tuđeg neba" -Priča o dječacima iz "Kruv sa sedam kora" koji su odrasli i 1914. god. otišli u Veliki rat. Kroz knjigu pratimo njihov ratni put i sudbinu. Kraj knjige donosi rasvijetljenje tragične sudbine , jednog od njih, do koje autor knjige dolazi 100 godina kasnije. Knjiga ima 340 strana. Cijena za Srbiju je 800,00 dinara + ptt, a za inostranstvo 10 evra+ troškovi dostave.
4. "Sjaj u oku" -nešto novija tema od mojih prethodnih izdanja. Kombinacija ljubavnog romana iz perioda 80-tih godina prošlog stoljeća i sociološke drame novijeg doba, prouzrokovanog ekonomskom i političkom promjenom života. Priča o jednom bezbrižnom vremenu i ljubavi dvoje mladih (u kojoj će se na neki način pronaći svi koji su odrastali u to vreme) i paralelno sa tim, priča o gastajbajterskom životu, gubljenju identiteta, željom za povratkom, iznenađujućim susretom i kavom čekanom punih 30 godina.. Knjiga ima 310 stranica. Cijena je 800 dinara+poštarina za Srbiju. Za inostranstvo 10 evra + troškovi dostave. Za Hrvatsku, na ruke 12 evra, a slanje poštom 10 evra+poštarina..
Za kupovinu 2 i više knjiga slijedi popust. Za više podataka pitati preko inboxa.
Posebna pogogodnost očekuje sve one koji na godišnji odmor dolaze u rodni kraj u Otočac (Hrvatska), gdje se knjige mogu dobiti za osnovnu cijenu bez troškova dostave kod Irena Banic Ivic. Za više informacija također se javiti kod mene u inbox.
Za sve one rasute po bijelom svijetu, ovo je jedinstvena prilika da svojim potomcima sačuvaju pisani trag o rodnom kraju i mjestu porijekla.

Beograd, 22.01.2024. Učesnici i gosti promocije knjige "Sjaj u oku"