Inkrementalno Blog

Jasmin Omerdić, Kako i zašto (ne) funkcionišemo?

Imao sam ogromnu sreću da u životu budem okružen nevjerovatnim pravnim umovima, koji dišu, žive i razumiju pravo do zadivljujućih razmjera.

Jasmin spada u tu grupu ljudi i većinu stvari koje danas znam o pravu dugujem upravo njemu. Jasmin je, spletom raznih okolnosti, dvije i pol godine proveo radeći za Vladu Federacije BiH.

Njegova priča je posebna, između ostalog, jer je na to mjesto došao iz privatnog sektora, bez da je bio član bilo koje političke stranke. Danas ponovo radi u privatnom sektoru, gdje uspješno razvija svoju karijeru. Ističem ovo, jer mi je stalo da znate da mu taj period nije trebao. To je bio rezultat iskrene želje da nešto uradi, umjesto da se stalno žali. Došao je kao slobodan čovjek i otišao kao slobodan čovjek, a jedna od najvećih vrijednost slobode je što možete otvoreno da govorite o svemu.

Znam da je to iskustvo za njega bilo transformativno i imao sam veliku želju da ga ovdje podijeli, posebno jer je rijetko, jedinstveno, hrabro i baš zato što se u velikoj mjeri ne poklapa s onim što uglavnom mislimo o državnoj službi.

https://inkrementalno.blog/2024/07/28/kako-i-zasto-ne-funkcionisemo/

Igor Mišić, Kako budan sanjati?

Igor je voditelj projekta Ex-Yu Rock Centra u Sarajevu. Centar je plod entuzijazma i prednosti nekolicine ljudi koji su krajem 2022. pokrenuli nešto što će u godinama što dolaze postati jedan od simbola Sarajeva.

Pisao sam dosta o tome šta je jedna kritična masa ljudi u stanju da napravi i ovo je vidljiv i bučan dokaz toga.

Igorova predanost, energija i ljubav prema jugoslovenskoj muzici su zarazni i najbolji način da se uvjerite u to je da dođete da vas provede kroz Centar. Na kraju dana, Centar nije stvar jugonostalgije, mada nas tjera da čuvamo svoje i budemo iskreno ponosni na nešto što je dio naše kulturne baštine. On nije tu da bi konzervirao prošlost, već za misiju ima stvaranje nove muzike, bendova i konačno scene.

Igorov tekst također govori o društvenoj odgovornosti muzike i kroz njega ćete između ostalog saznati zašto je Modra rijeka od Indexa remek-djelo epskih razmjera. Ukratko, zamislite da je Jim Morrison otpjevao pjesmu koju je napisao Walt Whitman, a čiji je cover uradio Andy Warhol. E mi smo tako nešto već jednom uradili. I možemo ponovo.

https://inkrementalno.blog/2024/07/21/kako-budan-sanjati/

Chard Sam, Velike stvari oko nas o kojima malo razmišljamo

Samra govori o teškim stvarima o kojima se jednostavno govoriti mora i iz iskustva decenijskog rada u Posebnom odjelu za ratne zločine na Sudu Bosne i Hercegovine.

Samra je u sudnici svjedočila stvarima kojima bi bolje mjesto bilo u nekoj knjizi, pa sam posebno sretan što će svoje iskustvo prvi put podijelila na ovaj način. Iako iz razumljivih razloga imamo želju za zaboravom kako bi iole živjeli normalne živote, njen tekst nas tjera da nikada ne izgubimo iz vida da su žrtve rata još uvijek oko nas.

U njemu, između ostalog, upozorava kako se „rijetko osvrnemo oko sebe i pomislimo da su ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici možda preživjeli logor, gledali mučenja i ubistva svojih najbližih i pretrpili seksualno nasilje.“

Zaista, dok fizičke posljedice rata polako blijede, lako je zaboraviti da su nevidljivi ožiljci nažalost još uvijek svuda oko nas. Svjesni toga, možda uspijemo da pokažemo malo više empatije i razumijevanja prema svakodnevnim stvarima poput nervozne osobe na šalteru, nestrpljenja u saobraćaju, anksioznosti koju ljudi osjećaju u gužvama, pa i Samrinog straha od zemljotresa.

https://inkrementalno.blog/2024/07/14/velike-stvari-oko-nas-o-kojima-malo-razmisljamo/

Ajla Aganović Demirović, Nekoliko stvari koje bih voljela da sam znala prije nego što sam postala mama

Ima jedna epizoda u How I Met Your Mother kada Lily i Marshall postanu roditelji i Ted, njihov najbolji drug, počne po glavi da vrti scene njihovih blesavih tinejdžerskih dana, da bi potom uzviknuo „i ta djevojka je mama/i taj lik je otac!“.

Ja sam imao priliku da odrastam s Ajlom i svjedočim njenim blesavim tinejdžerskim danima od kojih između ostalog izdvajam njeno pjevanje gdje stolica biva bina, a daljinski mikrofon. Baš kao i Lily, i ta djevojka je danas mama.

I to kakva.

Ista predanost s kojom bi se popela na stolicu i pjevala u daljinski, je ista predanost s kojom je danas posvećena svojoj djeci. Barem jednom sam svu tu transformaciju gledao sa suzama u očima. Zaista, Ajlu između ostalog volim jer je all-in-osoba i zamolio sam je da piše o iskustvu majčinstva zato što tako duboko misli i tako široko osjeća, bez da ikada piše o tome. Ona nije osoba koje bi vas ikada bombardirala savjetima koje niste tražili, ali od koje biste potražili savjet samo kada biste i nekoliko minuta proveli s njenim dječacima.

https://inkrementalno.blog/2024/07/07/nekoliko-stvari-koje-bih-voljela-da-sam-znala-prije-nego-sto-sam-postala-mama/

Vildana Karalic Avdic, Hrabrost i hrana su imenice ženskog roda.

Šta god vam rekla u uvodnim riječima, Vildana je neizmjerno hrabra osoba. Kao takva, mogla je komotno napisati tekst o tome koliko je hrabrosti potrebno da čovjek prekine jednu uspješnu karijeru kako bi ispočetka počeo da gradi nešto novo i to bi bilo sasvim dovoljno i inspirativno.

Na sreću, uradila je puno više od toga.

Vildanin zapis između ostalog govori o tome kako sredina i jedna patrijarhalna kultura od malih nogu ubijaju hrabrost kod djevojčica, tražeći od njih da prije svega budu dobre, mirne i poslušne. Podsjetila me na jednu od najvažnijih spoznaja istraživanja sreće, a to je da su ljudi u stanju uraditi čuda kako bi bili ono što drugi očekuju od njih, čak i kada to dolazi nauštrb vlastite sreće.

Vildana je, uz nevjerovatnu snagu uspjela da pronađe sebe čak i kada će ta „transformacija uključivati jedan stereotip od kojih feministkinje svijeta zaziru – povratak u kuhinju.“

Konačno, Vildana je, uzgredno i tako jednostavno, zapravo opisala nešto što odavno znam bez da sam to ikada to kraja osvijestio. Da hrana nije samo prehrana, nego emocija i to tako snažna da može da promjeni naše raspoloženje i redefiniše naše odnose prema drugima.

https://inkrementalno.blog/2024/06/30/hrabrost-i-hrana-su-imenice-zenskog-roda/

Prvi gostujući tekst na inkrementalno.blog

Nedim Jahić, Spašavanje svijeta u funkciji psihoterapije.

Nedim je jedan od najinteligentnijih ljudi koje poznajem; zapravo toliko inteligentan da vam je nekada nelagodno boraviti u njegovom društvu.

Njegov zapis vrvi od različitih tema i akcije, kao neka nestvarna scena iz Tarantinovog filma. U jednom momentu vas nasmije, da bi vas u idućem štrecnuo. Međutim, taman kada pomislite da tekst nema neku nit, zapravo shvatite da je baš u tome bit.

Jer, ovo je tekst o anksioznosti i daje nevjerovatan uvid u to šta se dešava u glavi osobe koja misli, svjedoči, opaža, preispituje i sumnja. Shvatite da je lavina svih tih misli razlog nevjerovatnih „razmjera isključenosti iz stvarnosti“ i šta to znači u svakodnevnom životu, bilo da se radi o banalnim stvarima poput redovnog zaboravljanja ključa, pa sve do ozbiljnijih tegoba.

Ali ovo je, na kraju dana, cijena njegove briljantnosti. Možda je nekada prevelika, ne znam, ali nekako vjerujem da je to tako. Obrabren Nedimovom hrabrošću stoga mogu da podijelim šta je jedna od najvažnijih stvari koju sam ja naučio kroz godine psihoterapije – da su moje najveće vrline ujedno odraz i mojih najvećih mana. To je valjda tragično, koliko i utješno.

https://inkrementalno.blog/2024/06/23/spasavanje-svijeta-u-funkciji-psihoterapije/

I tako, došli smo do kraja 16. i posljednjeg teksta koji sam napisao otkako sam ponovo počeo da objavljujem blog. Beskrajno sam zahvalan na svim ljudima koji svrate ovdje i na svim vašim komentarima posljednjih mjeseci. Ovo je bila i ostala jedna od najljepših stvari koje imam u svom životu.

Ne znam kada ću ponovo imati inspiraciju da pišem, ali znam da hoću.

U međuvremenu, odlučio sam da blog otvorim za gostujuće zapise ljudi iz mog okruženja koji su, svako na svoj način, izuzetni u onome što rade, koji imaju toliko toga zanimljivog da kažu, ali koji inače svoje misli ne dijele sa svijetom. Tako ćete čuti od jednog strasvenog arheologa koji će vas natjerati da durgim očima gledate na našu kulturnu baštinu; o savremenim izazovima majčinstva jedne nevjerovatne majke; o dugoročnim ožiljcima rata od osobe koja je deset godina radila na Sudu BiH na ratnim zločinima; jedne hrabre djevojke koja je napustila uspješnu karijeru i krenula potpuno drugim putem ganjajući svoje snove i mnogih drugih.

Hvala vam na svemu i stvarno bih volio čuti koji je vaš najdraži tekst posljednjih mjeseci i zašto.

Vale!

https://inkrementalno.blog/2024/04/21/iz-ostalih-zanimljivosti-izdvajam/

Ako nakon nečijeg odgovora o njegovom poslu osjećate da imate više pitanja nego odgovora, sve su prilike da osoba ni sama ne zna šta tačno radi i da je uzročno-posljedična veza slabija. Što je više apstraktnih riječi koje koristi da opiše svoj posao, to je veća vjerovatnoća da se radi o profesionalnom prodavaču vodenih kapljica koje su toliko sitne i lagane da čak lebde u zraku, to jeste magle.

Vidio sam nedavno prezentaciju čovjeka koji je ispod svog imena napisao da je "change catalyst" i "creativity booster". Mislim, na stranu sada što ne znam tačno ni šta to treba da znači i što niko normalan to ne bi tvrdio za sebe, siguran sam da ljudima koji rade nešto konkretno u svom životu nikada ne bi palo na pamet da tako nešto kažu za sebe.

https://inkrementalno.blog/2024/04/07/o-ozbiljnim-poslovima/

Sjećam se kako smo na jednom predavanju imali zadatak da nabrojimo sve faktore koji utječu na sreću i kako smo ispucali jedno tridesetak stvari poput zdravlja, društvenih veza, ljubavi.i novca, a da niko, baš niko nije rekao geni.

Jasno, genetika iz opravdanih historijskih razloga ima određenu stigmu, budući da su u njeno ime počinjeni neki od najvećih zločina prošlog stoljeća. Uz to, mi želimo da vjerujemo da utičemo na svoju sreću i nismo baš oduševljeni stvarima koje bivaju van naše kontrole.

Ali to i dalje ne znači da možemo pobjeći od nje.

https://inkrementalno.blog/2024/03/24/o-genima-sudbini-i-kako-nas-je-citanje-lektire-moglo-bolje-pripremiti-za-zivot/

Znaš li onu priču o Chantecleru, francuskom pijetlu koji potajno vjeruje da sunce svakog dana izlazi, jer on ujutru kukuriče? Ti si Chantecler. Hoću reći, veza između onoga što pišeš i onoga što se dešava u svijetu ne postoji, ali boli te onaj Balaševićev pijetao (ili ekvivalent), neka dokažu da ne postoji.

https://inkrementalno.blog/2024/03/03/kako-postati-analiticar-kratki-vodic/

Tokom planinarenja vi osvajate nešto, imate nagradu, što običnim danima često nije baš dostižan osjećaj. Penjući se, korak po korak, vi za nekoliko sati zapravo vidite značajan napredak. Sa svakim korakom, vi vidite sve bolje, ali što reče John Kaag u Hiking with Nietzsche, na kraju dana uviđate da nikada ne vidite dalje od horizonta. Ima nešto ponizno o tome.

Ono što je Murakami rekao za trčanje maratona vrijedi i za planinarenje — bol je neizbježna, patnja je stvar izbora. I to ljudi često ne razumiju. Ne razumiju da možeš da uživaš u nečemu što je naporno i što boli. Ne razumiju zadovoljstvo te vrste boli, zadovoljstvo savladavanja sebe.

Za razliku od takmičarskih sportova, jedina osoba koju trebate da pobijedite ste vi sami. Trenirate svoju volju i razvijate samopouzdanje, jer možete da ustanete rano, možete da savladate umor, možete da pobijedite bol. Možda pretjerujem, ali osjećate se spremnijim za život. Bol, ne samo što je neizostavni dio života, već je istina da ono najslađe, možda ono najvrjednije što imamo u životu dolazi nakon tame, žrtve i boli.

https://inkrementalno.blog/2024/02/18/o-planini-i-stvarima-koje-nas-cine-malima/

Sahlinova najvažnija spoznaja je da postoje dva moguća pravca bogatstva. Jedan je da proizvodimo više, a drugi da želimo manje. Istina, ti ljudi nemaju puno posjeda, ali nisu siromašni, jer imaju sve što žele. Naša nemogućnost da to shvatimo je naš problem, ali ne i njihov.

Oni su, po vlastitom izboru, slobodni, provode vrijeme u prirodi, radeći malo, odmarajući više, u razonodi i sa ljudima do kojih im je stalo. Zar to nije sve ono što nama govore da je potrebno za dobar život? Da budemo okruženi ljudima koje volimo, bavimo se sportom i provodimo što više vremena u prirodi?

Za kraj, jedna blago duhovita, ali strašno duboka priča koja se na različite načine proteže kroz razne knjige. Ova verzija je iz Debt: The First 5000 Years od Davida Graebera.

Misionar: Pogledaj se! Samo tratiš svoj život izležavajući se tako.

Domorodac: Zašto? Šta misliš da bih trebao da radim?

Misionar: Pa ovdje ima dosta kokosa. Zašto ga ne osušiš i ne prodaješ?

Domorodac: A zašto bih to radio?

Misionar: Mogao bi zaraditi puno novca. A s novcem koji zaradiš, mogao bi nabaviti mašinu za sušenje, sušiti kokos brže, i zaraditi još više novca.

Domorodac: U redu. Ali zašto bih to radio?

Misionar: Pa obogatio bi se. Mogao bi kupiti zemlju, posaditi još više drva, proširiti proizvodnju. Tada više ne bi morao sam da obavljaš fizički posao, mogao bi jednostavno zaposliti druge ljude da to rade za tebe.

Domorodac: U redu. Ali zašto bih to radio?

Misionar: Pa, eto, u konačnosti bi sa svim tim kokosom, zemljom, mašinama, zaposlenima i sa svim tim novcem mogao otiću u penziju kao vrlo bogat čovjek. Tada ne bi više morao ništa da radiš. Mogao bi po čitave dane samo ležati na plaži.

https://inkrementalno.blog/2024/02/11/o-paradoksu-napretka/