DUKHA.bikes

Naša veza s Mongolijom nisu samo bicikli tu je i muzika koju smo slušali tokom našeg putovanja. Jučer je prvi put u Zagrebu nastupila mongolska rock grupa THE HU. Vrunski koncert i druženje s dečkima iz benda.

Pozivamo vas na zanimljivu izložbu i prezentaciju biciklističke ture kroz Mongoliju pod nazivom "Mongolija - u potrazi za Dukhama".

Kroz slike, priče i doživljaje, otputujte u srce Mongolije i upoznajte fascinantan nomadski narod Dukha, jedinstvene ljude koji žive u harmoniji s prirodom. Izložba će se održati u prostorijama Turističke zajednice Svete Nedelje, 18. rujna 2024. godine s početkom u 19:30 sati.

Za našeg dragog prijatelja. U živoootu...😎🍻🍻🍻

GOMILA JE LAŽ, Søren Kierkegaard

Obožavmo ovakve stvari...danas smo složili jednu top gradsku zvjerku...😎

Before and after...🚲😉😎

U selu DUKHA plemena

Ostavljamo bicikle iza sebe i krećemo konjima prema selu Dukha plemena. Dok smo kretali sa smijehom smo pratili jedni druge jer nitko od nas prije nije jahao. Možda i ne bi bilo toliko smiješno da nas je čekao krug oko hipodroma. Prema planu čekalo nas je pet do šest sati jahanja kroz tajgu u subarktičkom pojasu između mongolske i ruske granice. Na naše iznenađenje brzo smo se uhodali. Pomoglo je to što većina p**a prolazi gustom šumom koja se dijelom nalazi i na močvarnom području pa se polako jaše. Jedini problem je bio što bi konji nalazeći što bolji put kroz močvarni dio lupali s nama po drveću kao da su zaboravili da smo mi na njima. U nekom trenutku čak imaš osjećaj da to rade namjerno. Kako smo sve dublje ulazili u šumu sve nestrpljivije smo čekali da konačno dođemo do našeg plemena. Ni vodič nije točno znao gdje se nalazi selo Dukha. Oni se kao nomadi sele kroz godinu ovisno o godišnjem dobu i vremenski prilikama. Trenutno su se kako je došao kraj ljeta selili u svoj zimski kamp. Ljeti oni svoje kampove rade na većim nadmorskim visinama kako bi izbjegli vrućine koje ne odgovaraju sobovima. Zimi se spuštaju niže radi velikih hladnoča i nedostatka hrane za sobove u tim uvjetima. Kada smo naletjeli na prvog Duku na sobu znali smo da smo blizu. Nedugo zatim došli smo do sela. Na rubu šume uz potok bilo je raspoređeno desetak šatora u kojim je ova grupa Dukha živjela. Lavež pasa najavio je naš dolazak. Odmah po dolasku otišli smo do plemenskog starješine koji nas je srdačno primio u svom domu. Svugdje uokolo bili su sobovi koji su mirno pasli i nisu se obazirali na nas. Zimi sobovi slobodno lutaju šumom te ih se samo nekolicina drži za jahanje tijekom tog razdoblja. Dukhe žive u posebnom odnosu sa sobovima. Oni su kao članovi plemena. Žive s njima i od njih. Koriste ih za jahanje ali i kao izvor hrane, a njihove se kože koriste za pokrivanje šatora te izradu odjeće i obuće. Taj odnos je bio naš motiv i razlog što smo svoje bicikle nazvali po njima. Ono što su Dukhama njihovi sobovi to su u modernom svijetu nama naši bicikli. Nakon kraćeg razgovora pokazali su nam šator u kojem ćemo prespavati. Šator je napravljen od drvenih trupaca koji se u novije vrijeme prekrivaju i ceradama od umjetnih materijala, a nerijetko možete vidjeti i mali solar. U sredini šatora je peć za grijanje i pripremu hrane. Uz rubove šatora nalaze se drveni kreveti koji su svega desetak centimetara od poda. Tu noć temperatura se spustila do nule. S obzirom na to da nema neke izolacije bilo je to jedno dosta “zanimljivo” iskustvo pogotovo kad se vatra ugasila. Drugi dan smo proveli istražujući selo i družeći se s njima. Saznali smo puno o njihovom životu i običajima. Dukhe prakticiraju šamanizam gdje se preci i prirodni sile smatraju svetima. Služe kao izvor snage ili uvida za šamane na koje se oslanjaju za savjete i iscjeljivanje Kroz svoje rituale komuniciraju s duhovima, precima i prirodom, Jahali smo i sobove ali jedino što ću reći je da je teže nego jahanje konja. Prije našeg povratka ponudili su nam svoje rukotvorine. Napravili su pravu malu tržnicu gdje je bilo svega od ogrlica i narukvica pa do izrezbareni sobovih rogova. Nakon što smo svi uzeli poneki suvenir bili smo spremni za krenuti dalje…

https://www.dukhabikes.com/post/u-selu-dukha-plemena

Probudili smo se uz kišu tako da nam se nije žurilo ustat i krenut na doručak. Nekako smo se nadali da bi kiša u međuvremenu mogla prestati. Kad smo vidjeli da nakon svog našeg odugovlačenja kiša ne staje krenuli smo se spremat za vožnju. Nakon što su šatori i stvari bili spremljeni mogli smo krenuti. Vožnja makadamskim i travnatim putevima ni u tim uvjetima nije bila problem. Kako smo se približavali selu Tsagaan Nuur kiša je sve više slabila. Kako to obično biva taman kad smo došli do sela kiša je skroz stala, a sunce izašlo. Selo se nalazilo odmah uz obalu jezera. Zanimljivo je da bez obzira na broj jezera i rijeka na ovom području lokalno stanovništvo se nikad nije organiziranije bavilo ribolovom. Zapravo, na cijelom našem putovanju nismo vidjeli niti jedan brod ili bilo kakvu aktivnost na tim jezerima. Mongoli kažu što će ti riba kad imaš meso. Kad sam malo bolje razmislio i kod nas bi bilo dosta istomišljenika po tom pitanju. Selo je bilo tipično mongolsko većinom s drvenim kućama i krovovima u najraznolikijim bojama. Kao i putevi koji vode do sela tako ni samo selo nema niti metra asfaltiranog p**a. S obzirom na veličinu Mongolije i naseljenost to zapravo i nije čudno. Kako bilo mi smo svoj put do lokalnog restorana vrlo brzo našli. Tu su nas čekala lokalna jela i čaj s mlijekom od jaka koji se ovdje pije u svim prilikama. Odmah nakon ručka smo krenuli dalje jer je bilo još dosta vožnje do obitelji čiji ćemo tu večer biti gosti. Ovaj dio vožnje je bio pravi užitak nakon kišnog jutra. Po dolasku smo se otišli pozdraviti s našim domaćinima i krenuli postavljati svoje šatore. Ova obitelj se kao i mnoge bavi uzgojem ovaca i konja. Upravo onih konja na kojima ćemo mi idući dan krenuti prema selu plemena Dukha.

https://www.dukhabikes.com/post/bicikliranje-do-sela-tsagaan-nuur

Od prijevoja Toom do rijeke Khog

Nakon prve noći u šatorima krećemo biciklima prema dolini Darkhad, zemlji stepa, šuma i stotine jezera. Na putu prema dolini morali smo prvo prijeći prijevoj Toom naš prvi veći uspon. Na najvišoj točci smo napravili i prvu pauzu. Na tom mjestu bilo je i nekoliko šatora, bar nam je tako na prvu izgledalo. Naš vodič Batbayar objasnio nam je da su tu prema vjerovanju Mongola domovi predaka tj. mjesta u kojima prebivaju njihovi duhovi. Ondje se ljudi dolaze moliti svojim precima te prinose darove u obliku hrane, novca i raznih predmeta. Nakon kratkog razgledavanja i mi smo uzeli trenutak mira da na svoj način pokažemo poštovanje prema mjestu na kojem smo se nalazili. U slavnom vremenu mongolskog carstva za vladavine Džingis-kana najrasprostranjenija religijska praksa bio je šamanizam. Održao se do današnjih dana bez obzira na to što je u 16. stoljeću u Mongoliju došao Budizam koji i dan danas prevladava kao religija. Svoj put nastavljamo spuštanjem u dolinu po grubim makadamskim putevima i močvarnim područjima gdje su nam svako malo društvo radila krda jakova koji kako se činilo nisu uopće nisu bili impresionirani našom pojavom. Zapravo ponašali su se kao da nas ni nema bez obzira na to što smo često prolazili vrlo blizu njih. Ta njihova reakcija, zapravo izostanak bilo kakve reakcije nekako nam je stvorio osjećaj da smo se dosita saživjeli s okolinom. Bili smo točno tamo gdje trebamo, na putu prema plemenu Dukha. Nakon duže vožnje stižemo u selo Tugul. Stajemo kod objekta čuvara nacionalnog parka. Batbayar odlazi riješiti ulaznice te nakon nekog vremena iz ureda izlazi sa čuvarom koji govori kako bi bilo šteta da ne posjetimo muzej koji se nalazi u sklopu objekta. Bez razmišljanja smo pristali i tada je u sekundi krenula transformacija čuvara u kustosa muzeja. Pričao je velikim žarom bez obzira što ga mi nismo ništa razumjeli. Toliko je bio simpatičan da nam nije padalo na pamet prekidat ga. Batbayar bi nam svako toliko preveo po neki dio toga što je rečeno nekako kao da je i njemu bilo žao pekidat ga u njegovoj priči. Kad smo završili s mujezem i pripremali se za krenuti dalje do našeg kampa za tu večer primijetio sam nešto u travi. Na prvi pogled mislio sam da sam krivo vidio ali ne u travi je bio runolist i to ne jedan nego hrpa njih. Batbayar me u čudu gledao dok sam mu objašnjavao kako me iznenadilo da smo tu u selu naišli na takvu jednu endemsku vrstu. On se na to počeo smijati, a sad meni nije bilo ništa jasno. Onda mi je objasnio, kod njih je runolist toliko čest da njime znaju punit i jastuke. Tko se vise načudio i nasmijao na kraju teško je reći ali bilo je vrijeme da se krene prema mjestu našeg kampa za tu večer.

https://www.dukhabikes.com/post/od-prijevoja-toom-do-rijeke-khog