Danijela Simić

U težnji za nekim sretnijima životom, nesvjesno, korak po korak napuštala sam sebe i selila se u neke tuđe, naizgled sretnije živote...

Živote koji su se mjerili nekim drugačijim parametrom sreće i meni nepoznatim mjerinim jedinicama ljubavi i živote po nečijim tuđim kriterijima uspješnosti...

Nisam ni na sekundu smjela skrenuti pogled u sebe...

Skretanjem pogleda bila bih potpuno izgubljena....

Pogledom uprtim u druge postajala sam sve više prazna i toksična...
Sebi i drugima...

Na tom mjestu gdje nisam postojala, postojalo je jedino vječito dokazivanje vrijednosti i konstantna jurnjava za nečim što niti nisam mogla, niti sam trebala stići...

Tom jurnjavom postigla sam jedino gubitak suštine svog postojanja...

Od koga sam ja to zapravo bježala pod izlikom da radim ono što moram i sa izgovorom da mi sreća nije dodijeljena...?

Bježala sam ranjenih djelova sebe koje nisam prihvaćala...

Bježala sam od izdaje koja me plašila...
A nisam vidjela da izdajem samu sebe...

Bježala sam od krivnje koja me razarala...
A nisam vidjela da krivim samu sebe...

Bježala sam od osude koja me opsjedala...
A nisam vidjela da osuđujem samu sebe...

Bježala sam od svoje sjenke...

I stvarno sam u jednom trenutku najozbiljnije pomislila da mi je bijeg pošao za rukom i sam joj uspjela uteći...

A nisam vidjela da sam ju zapravo živjela...

U mraku svog postojanja, daleko od sebe, postala sam ona...

Postala sam svoja sjenka koja se strahom hranila, a od boli živjela

Ima ona jedna, rekla bih, narodna poslovica...
"Možeš što hoćeš ali ne možeš do kada hoćeš"

Na kraju, izgleda, ipak dođeš do kraja svega...

Ne, mojom voljom, niti ne, mojoj hrabrošću mrak se razbio na tisuće komadića i kroz pukotine je počelo isijavati slabašno ali moćno svjetlo...

Svjetlo spoznaje da je svakom dodijeljeno taman toliko mraka koliko je potrebno da se duša razvije i ojača...

I da je svima dodijeljeno taman toliko svjetla koliko je potrebno za spoznaju da smo bića stvorena na sliku božiju i da kao takvi imamo mogućnost biti kreacija koja će sebi i drugima paliti svjetlo na kraju onog famoznog tunela..

Lučonoše smo koje prekidaju tamu sebi i drugima..

Grlim ti dušu 🫂

U trenucima odustajanja od sebe postajala sam osoba koja se ne sviđa sebi samoj...

Postajala sam nešto što je bilo obiteljski prihvaćenije i društveno uklopljenije, a bivala sam svakim danom sve manje živa...

Mrzila sam to...

Mrzila sam sebe u toj predstavi straha u kojoj autentična ja nigdje ne dospijeva i nigdje ne pripada...

Nisam znala na koji način prekinuti maskembal i izbaciti indokriniranog uljeza zablude, koji je s mojom velikodušno naivnom dozvolom preuzeo glavnu ulogu velikog spasitelja...

Prezirala sam sebe i nisam znala to zaustaviti...

Daleko od doktrine stvarnog života i još dalje od suštine mog bića postojao je samo strah, krivnja i sram...

Strah zbog krivnje i srama..
Krivnja zbog straha i srama
Sram zbog krivnje i straha...

Vječiti krugovi dramskog spektakla koji ne štede nikoga...

Puštala sam da se ti krugovi vrte sve dok se mržnja i prezir nisu pretvorili u gađenje...

Zgadila sam sebi samoj...

Došla sam do kraja i samog dna na kojem više nije bilo mjesta za druge glumce kojima bih prišivala etikete i dodjeljivala uloge...

Na tom dnu postala sam samoj sebi spasitelj, žrva i nasilnik...

I nikada nije niti postao nitko drugi...
Sve sam to bila uvijek samo ja...

Ta predstava sa puno glumaca postala je odjednom monodrama u kojoj jedino ja imam sve uloge...

I tu se krug prekida i dramski spektakl završava...

Kako izaći iz začaranog kruga straha, krivnje i srama?

Shvaćanjem da indokrirani uljez zablude živi u nama...

Grlim vam dušu 🫂

Većinu svog života provela sam nesvjesno vrteći u glavi ružne filmove sa vjerojatno najgorim ishodima, koji su sa vremenom i posvećenošću postali moja pasija i moja sigurnost...

Sjećam se kada je istinski mir, koliko pamtim, po prvi put, zavladao cijelim mojim bićem...
Sjećam se neizrecivo predivnog osjećaja cjelovitosti i punine bivanja u samom postojanju...

Uspjela sam u tom miru uživati sve dok ga nisam postala svjesna...
Čim sam ga osvijestila, aktivirao se um i odjednom više nije bilo tako ugodno...
Osjećaj mira i punine zamijenili su nelagoda i strah...

Što se događa...?

Umu je mir bio okidač za strah...

Kako je to moguće?

Strah mu je bio vrlo poznat teritorij sa već dobro uvježbanim i uigranim igranim ulogama...
I onda postaje sasvim logično da dobro naučeno biva sigurno...

A mir...
On biva tek neka svjetla sjenka odavno zaboravljenog i davno izgubljenog povjerenja u život...

Nekontrolirano sam ponavljala u sebi vrtlog misli kao da je to neka svečana i važna recitacija koju sam sam mukotrpno učila i čiji je proces učenja postao životna lekcija i ispit koji svaki put uredno potvrdim i položim..

Za naučeni strah dobijala sam odličan uspjeh...

Tada sam shvatila koliko je potrebno hrabrosti i povjerenja za život u miru...

Bila je to za mene jedna vrlo važna spoznaja, poslije koje je uslijedilo moje uporno utišavanje uma, vježbanje povjerenja i neumorno vraćanje unutarnjeg mira...

A kada se to povjerenje nalazi izvan zone udobnosti, trganje za mirom postaje borba sa umom isprogramiranim na komfor drame i straha...

Borba se sa vremenom polako pretvorila u prihvaćanje...

Razumijela sam i prihvatila svaku naučenu misao, prihvaćajući tako dijelove sebe koji su iz straha bili vezani za strah...
Koji su iz razočaranja okoline bili vezani za razočaranje životom..

A upravo razumijevanje i prihvaćanje budi inspiraciju i nudi mogućnost kreiranja nekog drugačijeg toka misli koji tek treba postati svečana recitacija za otkrivanje i podržavanje veličansvenosti života...

U moru mira
Daleko od vrtloga straha i drame...

Iako osjećam strah, volim i prihvaćam sebe...

Grlim vam dušu 🫂

U bjesomučnoj jurnjavi prema ideji lagonijeg i sigurnijeg života za kojeg vežemo prečesto isključivo materijalno i društveno statusno, promašimo ono najvrjednije od života...
Promašio sebe...
Promašimo ono najvrjednije u nama...
Promašimo ljubav i mir...

I često nas tuđe tragedije trgnu iz ušuškanosti ideje da smo sigurni onda kada nešto više posjedujemo, u ovoj fizičkoj realnosti...

Nema sigurnijeg doma od onog u vlastitom srcu...
Nema inspirativnijeg života od života u ljubavi...

U vrijeme kada smo svjedoci brojnih elementarnih nepogoda i katastrofa koje sa sobom odnose živote, ostavljajajući za sobom praznine na srcu i duši...

Pitam se koja je moja odgovornost u svemu tome?

Gdje se to nesvjesno još uvijek pred strahom povlačim i umjesto da dignem glas, zaćutim...
I time štetim sebi i drugima...

Gdje se još uvijek pred najezdom nesvjesne krivnje, proicirane kroz nekog drugog, umjesto iskoraka, napravim za korak...
I time štetim sebi i drugima...

Gdje to još uvijek pred vlastitim gubitkom vjere u sebe, posumnjam u dobro u ljudima...
I time naštetim sebi i drugima...

Kojim to nesvjesnim uvjerenjima doprinosim klatnu kojem ljubav nije namjera...

Dio smo kolektivne svijesti i kao takvi, svatko od nas je jedan kotačić u mehanizmu koji pokreće ovaj svijet...

Svijest, preuzimanje odgovornosti i djelovanje iz uzvišenog stanja ljubavi mogu promijeniti ovaj svijet...

Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu...
Sve kreće od nas...

Grlim vam dušu🫂

Uspjeh je osjetiti istinski i zdrav ponos zbog svojih postignuća....
Ali osjećam da je možda i najveće postignuće osjetiti ponos zbog svojih promašaja...

Jer to je, kako mi se čini, put istinskog sazrijevanja i spoznaje da je ovaj svijet, takav kakav jest, u svojoj suštini i po svojoj prirodi jednota sa Bogom, a u realnosti vrlo dualan...
Najbolja učionica života...

I nema greške...

Da nam je malo više svijesti, sigurnosti i povjerenja, znali bi da je rijetko koji događaj pogrešno dodijeljen...

Nema greške...

Rijetko koji događaj je dodijeljen bez našeg činjena, naših zasluga i bez potencijala da upravo on postane promjena našeg životnog p**a ili bar naš orijentir...

U ovom svijetu dulanosti koje pojedina učenja, kako sam shvatila, pokušavaju osporiti iznoseći tvrdnje da smo svi jednota i da je sve jedinstvo sa Bogom...
Pogledam u sebe i malo dalje od sebe i vidim da svi imamo potencijal biti jednota sa Ljubavlju ...
Da sve ima potencijal biti jedinstvo sa Bogom...
Ali nismo...
Ali nije...

Svjetovna dualnost je za mene neosporna i činjenična...

Jednota, koja je za mene također neosporna i činjenična, samo je polaritet dualnosti i naš potencijal...
Tu jednotu smo dobili na zadatak ponovno otkriti...

I sama ju otkrivam u sebi...

I bilo bi pretenciozno i lažno da kažem da sam do kraja otkrila takvu jedinstvenost i cjelovitost duše unutar sebe...

I svjesna sam da dok god postoji i najmanji dio mog bića koji nije realiziran do kraja, postoji i prostor grčevitosti...

A upravo je grčevitost ta koja nas odvaja od prepuštanja i povjerenja..
Ona je ta koja nas odvaja od samog Boga...

Po prirodi smo jednota, u realnosti još uvijek prilično dualni..

I život i svijet trenutno orbitira, manje ili više, negdje između dobra i zla...
Između odvojenosti i jedinstva...

Uspjeh i promašaj mogu u svojoj suštini biti isto, ali ne moraju voditi u istom smjeru..

Uspjeh i promašaj i ne moraju biti isto, ali ako ih pogledamo svjesno, vidjeti ćemo da vode u istom smjeru..
Vode prema samospoznaji, samootkrivenju i samorealizaciji koji su glavni preduvjeti za jedinstvo i jednotu sa životom, ljubavlju i svijetom i univerzumom...

Grlim vam dušu 🫂

Samo na trenutak budi ponosna na sebe jer si preživjela dane koji su ti se učinili preteški i za udah...

U kojima si svoje postojanje, odustajući od njega, počela rimovati sa smrću...

Budi ponosna na sebe, samo na taj jedan trenutak...

Teške dane živimo, ne po kazni, već po zadatku traganja za otrgnutim komadićima mirne duše i naivnog srca...

I u njima se kriju lekcije koje će se ako zađeš duboko u sebe, osvjetliti minule najtamurnije dane i naredne najmračnije noći...

Samo diši...

Skupi u taj udah snagu vjetra, vatre, vode i zemlje...

izdahni izdaju...

Izdahni trenutke kada si izdala samu sebe pokušavajući pripadati negdje gdje ti nije bilo mjesto...
Mjesto na kojem je žuljala praznina ili pretjerano skučen prostor

I nema veze jesu li to bile nečije ruke u kojima si silno željela osjećati sreću ili samo tuđi načini razmišljanja u kojima si se pokušala sakriti od sebe...

Samo diši...

Skupi u taj udah bezuvjetnu ljubav s kojom si došla na ovaj svijet...
Izdahni naučeni strah...

Samo diši...

Vrati u taj udah rasuto povjerenje i potrošenu vjeru...
Izdahni bol i težinu iskustva života koje si živjela samo za druge...

Samo diši...

Udahni sebe...
Izdahni laž...

Grlim vam dušu🫂

Znaš, ponekad sam imala osjećaj da me život stisnuto onolikom težinom koja se može mjeriti jedino sa sručivanjem cijelog svijeta i neba na moja ramena...

Ali uvijek sam se trudila stojički to istrpiti, prebacujući odgovornost na sudbinu...

Taj apstraktan i nikada do kraja spoznat i definiran pojam bio je dobar izgovor...
Jer rijetko tko ti može sa sigurnošću reći da griješiš i da nisi u pravu...

Možemo samo polemizirati i pretpostavljati...

Najlakse se izvući na sudbinu i nikada se ne zapitati pod kojim čudnovatim okolnostima i uvjetima je baš ta, dodijeljena baš meni...

I što trebam s njom činiti...

Svakakvi odgovori su se kroz to pitanje pokušavali kriomice provuči kao učenici na otškirutim vratima razreda koji kasneći na nastavu i moleći boga da nastavnik nije zapazio njihovo odsustvo...
Pokušavaju sjesti na svoje mjesto...

A ja sam tvrdoglavo uvijek birala uzeti onaj odgovor koji me neće natjerati na se pomaknem sa mjesta...
Birala sam stojički trpjeti...

Kao da je jačina trpljena neiscrpan izvor snage koji mi je jedini dodijeljen kao neki uvrnuti blagoslov...

Blagoslov ili prokletstvo...
Svejedno je...

Ali nije svejedno što ćemo mi s tim napraviti...

Čovjek je u stanju blagoslov pobrkati sa prokletstvom i od prokletstva za tili čas načiniti blagoslov...

Sve je na kraju na nama...
Sve je na kraju krajeva, na načinu sagledavanja i prihvaćanja...

Otvoren um i srce je put koji nepogrešivo vodi ka vrhovnoj istini da čovjek ima mogućnost konce svog života vezati za nebo bezuvjetne ljubavi ili ne...

Na nama je...

Grlim vam dušu🫂

Nakon par dana izbivanja, vraćam se kući...
Ispred zgrade me dočeka posječeno stablo...
Nije to bilo kakvo stablo iako je za mene svako stablo začano i posebno....

Ovo je još posenbije....

Bilo je to staro stablo bez krošnje na čijem vrhu se smjestilo gnijezdo roda....
Uživala sam isčekivanju vraćanja roda svakog proljeća...
Uživala sam u promatraju dinamike njihovog života...
Dočekivala sam ih pogledom i ispračala...
I toga sada nema više...

Obuzela me tuga koja se nakon per trenutaka pretvorila u ljutnju...
Sjetila sam se brojnih trenutaka kada sam tu istu ljutnju osjetila primjećujući negativan utjecaj pojedinih ljudi prema šumama...
Osjećala sam da ju ne poštujemo dovoljno i da nisamo dovoljno svjesni njene važnosti...

Kada god bi pogledala kroz prozor, tuga bi se aktivirala i svaki put bih pomislila...
One se nemaju gdje vratiti...

Prije par dana dolazi mi informacija iz nečijeg razgovora na koji sam neplanirano, da ne kažem slučajno, naletjela...

Stablo se počelo rušiti i nije više bilo sigurno za okolinu...

Čekali su da rode napuste gnijezdo, da ga mogu srušiti...

Sve se tog trenutka rasvjetlilo...

Godinama stoji nakrivljeno i ja sam ga prihvatila takvim ne razmišljajući da možda može pasti i time ugroziti nečiju sigurnost...

Prepustila bih se uživanju promatranja roda i one su na neki način postale dio mog života...
Vezala sam se za te trenutke i iz isključivo sebičnih razloga, na neki način, osudila rušenje stabla...

Osuda...

Duboko ukorijenjena navika...
Generacijski prenošena...

Dok osuđujemo ono što mi vidimo kao nepravdu, iz vezanosti i sa nedovoljno informacija i sami bivamo nepravedni...

Probajmo biti svjesni svojih misli da bi osvijestili koliko p**a u 24sata dođemo u situaciju da sudimo...

I svaki put kada se uhvatimo u osuđivanju probajmo se zapitati zašto to činimo i koju davno nanesenu bol živimo...

Grlim vam dušu🫂

Jeste se uhvatili nekada, kada vas netko traži mišljenje ili savjet, a vi u pola razgovora odjednom imate osjećaj da pričate sebi...?

Više p**a sam kroz zivot osvjestila takvu situaciju u razgovoru sa kćerkom...

Znala sam da prvo ja trebam poslušati i primijeniti taj savjest koji sam iskreno i svjesno davala svojoj kćeri, objašnjavajući joj da je strah ručna kočnica koja nas često odvaja od života...

Zauzimanje za sebe...
Vječita i neiscrpna tema naših života....

I kada pomisliš da si tu temu napokon naučila i primjenila, otvori se ispred tebe neki kutak tebe koji tek treba iscjeliti...

Znala sam da sve dok ja taj dio ne otvorim i ne sagledam, ona će teško moći djelovati na pravi način u svojoj situaciji i svim situacijama koje će tek slijediti...

Jer svaki naši zapisi sjećanja nalaze se u energetskom polju naše djece i iz pozadine kreiraju njihove uloge I puteve...

Kada ja budem primjenila svoj savjet na sebi, njoj će biti lakše donijeti prave odluke...

Naravno da joj riješenje moje teme neće do kraja riješiti njene dileme...
Jer su moje teme samo temelji na koje su se nadovezala neka njena iskustva...

Ali vjerujem znam da će osjetiti olakšanje i da će sa više hrabrosti jasnoće pristupiti svojoj temi...
I sebi...

Naša najveća odgovornost prema našoj djeci leži u jasnom sagledavanju sebe i osvješćivanju naših ograničavajućih uvjerenja jer njima nesvjesno utičemo na njihove živote i uvjetujemo njihove potencijale i njihovu sreću....

Naša djeca su ogledala u kojima možemo vidjeti svoje unutarnje dijete...
I što više budemo razumijeli svoje unutarnje dijete, dublje ćemo razumijeti i svoju djecu.

Njihovi temelji će biti životno podržavajući kada mi postavimo siguran i podržavajući odnos sa našim unutarnjim djetetom...

Grlim vam dušu 🫂

Svaka promjena zahtjeva odvezivanje starog, dobro poznatog načina razmišljanja, djelovanja i napuštanje duboko utabanog p**a...

Svaki put kada bih došla do točke spoznavanja da mi je promjena potrebna i nužna...
Branila sam se od te spoznaje činjenicom da sam u to staro uložila dobar dio života i da je glupo baciti te godine vjetar...

Promjena za mene je značila odustajanje i poraz...
Moj strah je tada bio vrlo uvjerljiv govornik i savjetnik...

Ne odustaj, uloži još malo više truda...

Taj trud je značio zapravo stisnute okove još jače...
Da mi slučajno ne bi ponovo palo na pamet odvezati se i krenuti u nepoznato...

Zamislite sada da ste krenuli na dalek put autobusom i negdje na pola p**a shvatite da ste sjeli na pogrešan autobus i da se zapravo vrtite u krug...

Što ćete napraviti?

Ostati u autobusu zato što vam je žao kilometra koje ste prošli?

Vjerujem da nećete...

Ja osobno više nisam ni za izlaženje iz autobusa u panici na nekog glupoj stanici...
Osim ako to nije jedina opcija...

Iskočila sam iz tog jurečeg autobusa jer sam već dugo stala ispred otvorenih vrata u nadi da će autobus, sam od sebe, nekim čudom ipak krenuti drugim putem...
Samo da slučajno ne moram sama zakoračiti iz njega i u nepoznatom okruženju tražiti neistažen put prema naprijed...

I nisam iskočila sama...
Nisam bila toliko hrabra...

Bila sam gurnuta nekom nevidljivom silom i iznenadnim spletom okolnosti...

Tada mi se taj iznenadni splet okolnosti nazivala nesretnim spletom okolnosti jer sam nakon toga imala osjećaj da ponovo učim hodati...
Da učim postojati...

Sada znam da je to bio u najmanju ruku sretan splet okolnosti čije konce jedino može vući sam Bog...

Kada god poželimo nešto promijeniti, umjesto da žalimo za već prijeđenim kilometrima...
Osvijestimo na vrijeme da ostajanjem nagomilavamo kajanje i stišćemo okove straha sve jače...

A ako ste nekim slučajem i vi, kao i ja, ispali iz jurečeg autobusa...

Ne brinite...
Na pravom ste putu...
A blagoslovljen život tek počinje...
Grlim vam dušu 🫂

Većinu svog života proživjela sam ne znajući kako da se zauzmem za sebe...
Ustvari,bolje rečeno, nisam ponekad niti znala da se ne zauzima za sebe, niti da to trebam učiniti...

Jednom sam prije spavanja uhvatila svoje misli...
U mojoj glavi odvijala se situacija koja se dogodila tog dana, samo što je izrežirana na drugačiji način...

Tog dana sam se našla u situaciji kada je bilo potrebno da se zauzmem za sebe...
Ali to nisam učinila...

Zato sam se kasnije počela zauzimati za sebe u svojoj glavi...
Točno sam znala kako sam trebala reagirati, što reći i kada iz te situacije izaći...

Zanimljiv uvid i još zanimljivija spoznaja da po glavi vrtim razgovore koji se nisu dogodili...
Ili pak razgovore koji su se trebali dogodili ali nisu....

Što se dogodi unutar mene pa ja odlučim šutjeti ne reagirati?

Tada sam osvjestila kako se zapravo osjećam u trenucima kada netko, recimo, podigne ton na mene...

Osjećam strah koji me paralizira do te mjere da se ne mogu niti pomaknuti...
Ili usmjerim misli na nešto potpuno drugo pokušavajući se zaštiti...

Tada sam shvatila da ne odlučujem ja ne reagirati...
To odlučuje moj strah...

Nisu to bile neke stravične scene niti sam u tim trenucima bila životno ugrožena...

Ali sam se tako osjećala....

Nije bilo druge nego ući duboko u tu traumu, razriješiti taj strah i vratiti sebi nekada davno oduzetu moć...

Jer nema ništa gore i zamornije nego voditi takve razgovore u svojoj glavi i stvarati scene koje su se trebale dogodili, a nisu...

Sve me to udaljavalo od sadašnjeg trenutka i odvajalo od samog života...

Jedan život sam živjela u svojoj glavi...
A neki potpuno drugi u svojoj fizičkoj realnosti....

I nije ni čudo da sam često bježala u glavu jer taj život je imao više smisla...
A uopće nije niti bio život...
Bila je to jedva velika manipulacije sebe same...
Bio je to dobro uvježban bijeg od sebe i života...

Bilo je potrebno vrijeme i posvećenost da bih se ponovo mogla osjećati sigurno u svom tijelu...

Bilo je potrebno da razumijem taj dio sebe koji se nekad davno, prestrašen i ranjen odlučio povući na sigurno...
Daleko od života...

Život te zove, ali te ne čeka zauvijek

Grlim vam dušu🫂

Zvoni telefon...
Javljam se...
- Mama, imam jako loše vijesti

Nastala je tišina jer se u mojim mislima odvijati nastrašniji scenariju mojih strahova koji su se prethodnih dana podigli na površinu mog bića.

Naime, par dana prije tog trenutka po prvi put sam doživjela scenarij u kojem ona pada u nesvijest...

Taj događaj izvukao je iz mene moje najdublje strahove kojima sam se tih dana posvećivala površno i na kratko...

Umjesto da ronim u njima, posvetila sam pažnju svim obavezama koje su pristizale tih dana...

- Mama
- Molim ljubavi
- jesi me čula?
- Jesam, što se dogodilo?
- Dobila sam 1 iz hrvatskog

Ne moram vam ni objasniti kakvo olakšanje sam doživjela tog trenutka...

Ono što je ona doživjela kao loše, meni je u tom trenutku sa svime u mom umu bila jedna jako dobra vijest...

Odahnula sam...

Sve ono što izađe na površinu, a mi zbog nekih poluopravdanih životnih obaveza odgodimo, aktivira se čak i u nekim potpuno nevažnim situacijama...

Ono čime se ne bavimo, ne nestaje...
Biva samo gurnuto negdje u pozadinu i jedva čeka trenutak kada će ponovno doći na red...

A najgore je kada te nešto mući iz pozadine...

Taj osjećaj mi je jedan od najtežih jer zahtjeva moje konstantno usmjeravanje energije negdje daleko od toga...

Zaronila sam u to i pronašla neke druge strahove koje sam davno potisnula...

Prije par godina, sasvim slučajno smo ustanovili da ima blok lijeve srčane grane...

Osjetila sam jedan ogroman i prirodan strah...
U trenutku kada smo primale tu informaciju, pogledala u nju i vidjela da u meni traži snagu...

Valjda već u sljedećih par trenutaka sam odlučila da moram biti jaka i za sebe i za nju...
Nisam dozvolila da taj strah i tu jednu neopisivo jaku bol osjetim do kraja i iščupala se iz toga i krenula dalje...

Bože, predajem ti ovo i vjerujem da će sve biti dobro...

Čekali su nas brojni pregledi, nalazi i mišljenja...
Za to trebam biti snažna...
I za sebe i za nju...

Vratila sam se ponovo u taj trenutak i dozvolila sebi osjetiti sebe u strahu i boli...
Jer naša snaga leži u toj dozvoli...
A situacije koje odbijemo proživjeti ostaju zarobljene u našem tijelu, čekajući slobodu...
A Bog...
On ne može djelovati bez nas...

Svi imamo neke "loše" trenutke u životu...
Trenutke kada nas životna situacija udari tamo gdje smo najranjiviji...

I kladim se da u tom trenutku, bar na sekundu znamo korake koje smo propustili napraviti, a koje smo napravili u pogrešnom smjeru...

Sve sam i sama znala ali nisam željela vidjeti...

Jer čim bih pogledala u taj uplašeni dio sebe koji sam gurnula postani, osjećala bih istovremeno ogroman strah i neopisivo veliku bol...

Bilo je to godinama, previše za mene...

Ali život nas uvijek nekako navigira ili mi možda nesvjesno sami sebe navodimo baš i upravo prema tim dijelovima sebe...

I tako slažemo sve bolnije životne situacije u svrhu otvaranja očiju i buđenja svijesti...

I kada bukvalno sve oko mene srušilo, tada sam bila odjednom suočena sa sobom...
I nisam više imala mogućnost bijega...
A iskreno, nisam više niti imala snage za njega...

Godine bježanja rezultirale su manjkom životne energije koji je vodio do odustajanja od samog života...

Došla sam do samog kraja...

Tada nisam vidjela da je taj kraj označavao je početak nekog drugog i drugačijeg života...

Čak i u trenucima kada odustajemo od života, on ne odustaje od nas...

Stajala sam u dugačkom redu ispred kioska potpuno slomljena i prazna...
Tupim pogledom usmjerim u nigdje, nisam tražila ništa...

Odjednom sam vidjela neku zelenu knjigu u izlogu knjižare pored mene.
Naslov joj nisam uspjela pročitati...

U meni se tog trenutka rodila želja da ju kupim...
Izašla sam iz reda, stala ispred izloga knjižare i pročitala...

"Zdrav emocionalni život" Osho

U meni se tog trenutka pojavio osjećaj mira, iako nisam bila svjesna što mi ta knjiga znači i što će mi tek značiti...
U kojem pravcu će me usmjeriti i gdje će me odvesti...
Znala sam samo da ju zaista trebam kupiti...

I kada mi izgubimo vjeru u život, on nađe način da nam pokaže put prema vjeri u sebe...

Svatko na svoj način proživljava duhovno buđenje...
Ali postoji nešto što nam je svima zajedničko...

To je točka kraja, koja nas otvara za promjenu i buđenje povjerenja u nešto oku nevidljivom, a srcem itekako opipljivom...

Grlim vam dušu🫂







#

Ranije sam molila Boga da mi pomogne realizirati neke duboko i dugo željene želje...

Rezultati su bili svakakvi...

Nekada sam dobijala velike i jasne lekcije, nekada, na prvi pogled, potpuno beskorisna iskustva...
Upravo ta beskorisna iskustva učinila su me mudrijom...

A samim tim, to više nisu bila beskorisna iskustva...
Mudrost je zapravo jasnoća...

Jasnoća da ja ponekad nisam u stanju uočiti blagoslove i prave vremenske linije...

Polako sam počela nadopunjavati molitve sa molbom da budem u stanju prepoznati i dobro iščitati znakove pored p**a...

Nekada je ono za što sam se molila jednostavno prošlo pored mene...
Nisam bila u stanju prepoznati...
Ili nisam bila u stanju krenuti tim putem jer su strahovi bili jači od ljubavi...

U posljednje vrijeme molim Ga da moja percepcija sebe same i života bude jednaka sa Njegovom...

Molim se za kapacitet i jasnoću, odričući se vezanosti za sve ono što nije u službi mom punom potecijalu i ljubavi...

I često kada u molitvi spomenem odricanje, osjetim olakšanje ali skoro istovremeno osjetim da jedan dio mene na to, još uvijek nije spreman...

Još se jednim djelom sebe držim za utabano i poznato...

Zagrlim taj dio sebe jer ga razumijem i predam sve to u ruke Božije...
Ako ovaj trenutak nije pravo vrijeme da to pustim, neka ostane...

Ne želim više ništa pošto-poto i na silu...

Želim, koliko mi je u ovom trenutku optimalno...

Grlim vam dušu 🫂

Ranije me nevjerojatno povrjeđivalo i prizanjem, nadasve ljutilo, kada netko odbije učiniti nešto do čega mi je stalo...

Osjećala bih se u takvim trenucima da ne vrijedim ništa i već po automatizamu, budio se um koji je bio iz iskustava bio dobro opskrbljen mislima koje su to samo potvrđivale...

Iskreno, uopće mi nije bilo lako kada sam osvjestila koliko je zapravo bilo takvih situacija u mom životu....

Koliko p**a sam se osjećala bezvrijedno i nevoljeno samo zato što moja potreba nije bila zadovoljena...

A još teže mi je bilo kada sam osvjestila da me zapravo ljutilo to što je netko u takvim trenucima postupao onako kako se osjećao, ne mareći pri tome što ja osjećam i što želim...

Ušla sam dublje u to, promatrajući sebe kako pomičem ponekad i nepostojeće granice...

Uvijek sam stavljala sve ispred sebe i za mene je to bio čin nesebičnosti i bezgranične ljubavi...

Ta, navodna nesebičnost i bezgranična ljubav bile su zapravo nedostatak vrednovanja svojih vrijednosti i sebe...

Bio je to i moj najveći oblik sebičnosti u kojima sam očekivala ispunjenje svojih nezadovoljenih potreba iz djetinjstva....

Činilo mi se da mi je svaki put bila učinjena nepravda, a zapravo sam ja bila ta koja je bila nepravedna prema sebi i drugima...

Ulazila sam u odnose ponavljajući poznate i dobro naučene scenarije djetinjstva, da bih osvjestila i na kraju i iscjelila ranu koja me vjerojatno i najviše boljela...

Svaka rana trauma zahtjeva retraumatizaciju da bi bila iscjeljena, a život ima tendenciju vraćati nas uporno u ponavljanje baš takvih iskustava...
Sve u svrhu iscjeljenja...

Vjeruj životu i bez straha pogledaj unutra...

Istina je ponekad bolna, ponekad nam učini da se posramimo pred nama samima, ponekad nas uplaši...

Ali uvijek nam donosi promjenu, olakšanje i slobodu...

Grlim vam dušu 🫂

Buđenje zahvalnosti meni osobno nije bio lak zadatak...
A čitajući o buđenju zahvalnosti učinilo mi se na prvu da će to biti, eto, samo tako...lako...

Zahvalnost na životu i zdravlju su od krucijalne važnosti ali kada sam osvjestila je, u nastojanju buđenja zahvalnosti, to jedino čega se mogu sjetiti...
Nekako sam istovremeno bila ispunjena i tužno prazna...

Postojalo je u meni puno neodbolovane boli, a čini mi se, još više od toga bilo je pukotina koje su djelovale kao teška praznina i odsustvo života...

Bože kako da budem zaista zahvalna?

Oprosti...

Iz dubine duše oprosti sebi što nisi znala bolje...

Oprosti i svima onima poslije kojih si se osjećala kao bolna praznina kojoj nedostaje smisao života...
Što si postala ona koja je i samoj sebi teška...
Oprosti im jer nisu znali bolje ili jednostavno nisu željeli drugačije...

Bez duševnog oprosta zahvalnost nema mjesta...

Zamjeranje je njegovanje povrede koja nas vraća u stanja u kojima je teško voljeti...
A ljubav je stanje u kojem je zahvalnost prirodna pojava..

Znači prvo trebam doći u stanje ljubavi?
Bože kako se dolazi do toga?

Za početak te molim da ostaviš sa strane tu bilježnicu u koju pokušavaš nabrojati na čemu trebaš biti zahvalna, a samo se zapravo pokušavaš prisjetiti razloga za život...

Napusti ideju o buđenju zahvalnosti u trenucima kada jedva dišeš i pitaj sebe...

Zašto jedva dišeš?
Kako si došla u stanje apatije prema sebi životu?
Što te to odvaja od ljubavi?

I dok budeš tražila odgovore, dozvoli sebi biti sve što osjećaš...
Ne pokušavaj biti duhovna, mirna i zahvalna jer u tim pokušajima promašiti ćeš samu sebe...
Promašiti ćeš uvidjeti božanski orkestriran smisao svega što si kroz život prošla...
Promašiti ćeš svoju suštinu i bit svog postojanja...

Budi razočarana, ljuta, tužna, napuštena, kriva...
Budi sve ono što si kroz život osjetila, a u strahu i ljutnji potisnula...
Budi ono što si unutar sebe napustila...

A za zahvalnost i ljubav ne brini...
One se bude u tebi, istovremeno kako se budi i tvoja duša...
Najveći oblik zahvalnosti dolazi kroz razumijevanje bolnih iskustava iskustva kao lekcija koje učimo u službi rasta i širenja duše..

Grlim vam dušu 🫂