DELAE

Što ćemo ostaviti iza sebe?

Naši roditelji ostavili su nam albume.

Požutjele fotografije.

Rukom napisane datume.

Uspomene koje i danas možemo uzeti u ruke.

Mi ostavljamo nešto sasvim drugo.

Mobitele pune fotografija.

Bilježimo gotovo svaki važan trenutak.

Rođendane.

Putovanja.

Obiteljska okupljanja.

Prve korake.

Sve ostaje spremljeno.

Ali rijetko što postane dio našeg doma.

Fotografije se sele iz jednog uređaja u drugi, iz jedne memorije u drugu.

Čuvamo ih, ali ih gotovo nikada ne razvijemo.

Možda nikada nismo zabilježili više života nego danas.

Ali nisam sigurna da smo ga bolje sačuvali.

Jer fotografija nije samo datoteka.

Fotografija je trag.

Nešto što će jednog dana netko pronaći, uzeti u ruke i kroz nekoliko slika upoznati dio našeg života.

Možda je vrijeme da odaberemo nekoliko fotografija koje su nam najvažnije.

Ne zbog društvenih mreža.

Ne zbog mobitela.

Nego zbog ljudi koji će jednog dana poželjeti znati tko smo bili.

A vi… razvijate li još fotografije iz mobitela ili i vaše uspomene ostaju spremljene samo u memoriji uređaja?

Neki ljudi ostavljaju dojam. Drugi ostavljaju mir.

Postoje ljudi koje ćete pamtiti po onome što su govorili.

I postoje oni koje ćete pamtiti po tome kako ste se osjećali nakon što su otišli.

Razlika nije mala.

Prvi ostavljaju dojam.

Drugi ostavljaju mir.

Dugo sam vjerovala da ljude privlače samopouzdanje, uspjeh i karizma.

Danas više nisam sigurna da je tako.

Sve češće primjećujem da nas, možda i nesvjesno, privlače ljudi uz koje ne moramo biti netko drugi.

Ljudi uz koje ne pazimo na svaku riječ.

Ne brojimo poruke niti razmišljamo jesmo li rekli previše ili premalo.

Ne osjećamo potrebu ostaviti savršen dojam.

Jer mir nije dosadan.

Mir je rijedak.

U svijetu u kojem se svi trude biti primijećeni, postalo je gotovo neobično sresti nekoga tko ne pokušava ništa dokazati.

Takvi ljudi ne ulaze glasno u prostoriju.

Ne traže potvrdu.

Ne nadglasavaju druge.

Ali kada odu, prostor kao da postane tiši.

I tek tada shvatite koliko su značili.

Možda je zato najveći luksuz današnjice upravo osjećaj sigurnosti.

Ne sigurnosti koju daju zidovi ili novac.

Nego sigurnosti koju osjetite uz nekoga.

One u kojoj ne morate glumiti.

Ne morate biti zanimljiviji.

Pametniji.

Uspješniji.

Dovoljni ste takvi kakvi jeste.

Takvi ljudi rijetko ostavljaju spektakularan prvi dojam.

Ali iza sebe ostavljaju nešto mnogo vrijednije.

Trag koji nije bučan.

Mir.

Možda zato danas sve manje vjerujem prvom dojmu.

Sve više vjerujem osjećaju koji ostane kada razgovor završi.

Jer dojam može biti pažljivo izgrađen.

Ali mir se ne može odglumiti.

Ljudi misle da dizajner prvo vidi odjeću. Ja prvo primijetim kako se netko ponaša prema konobaru.

Nikada nisam razmišljala zašto.

Jednostavno mi pogled uvijek ode na taj prvi susret.

Traje tek toliko da gost naruči piće.

Ali dovoljno dugo da pokaže kako se odnosi prema čovjeku ispred sebe.

Ne zanima me kaže li netko “hvala”.

To može izgovoriti svatko.

Zanima me kako ga kaže.

Pogleda li čovjeka u oči.

Prekida li ga.

Čeka li da završi rečenicu.

Ili razgovara s njim kao da je dio inventara.

Godinama slušam kako je prvi dojam stvar odjeće.

Možda i jest.

Ali nikada nisam vidjela haljinu koja je bila ljubazna.

Niti sako koji je znao pokazati poštovanje.

To uvijek učini čovjek.

Ili ne učini.

Nijedna odjeća nikada nije nadomjestila nečiju prisutnost.

DELAE

Zašto DELAE?

Ne zato što nam treba još jedan portal.

Njih već imamo dovoljno.

DELAE nastaje iz jednog jednostavnog uvjerenja.

Da kvaliteta nikada neće izaći iz mode.

I da ljudi još uvijek prepoznaju razliku između onoga što traje jedan dan i onoga što ostaje.

Ako griješim, vrijeme će me demantirati.

Ako ne griješim…

…vidimo se ovdje.

Jelena Bošnjak