45 minuta
Obrazovna stranica nastavničke FB grupe 45 minuta - tekstovi prosvjetara
16/04/2026
Školstvo teško dolazi u medije, teže od "posrnulih" poduzetnika, starleta, afera profesionalnih rođoljuba ili kadrovskih rješenja iz Domovinskog pokreta, osim ako ne digne spuštene glave i gaće i ne zatraži svoje; budući da nas u subotu čeka drugi prosvjed u nekoliko tjedana, naletjeh danas na tekst o tome kako su učitelji izgubili autoritet i koji su prioriteti današnjih generacija.
Tobože, ne idemo ukorak s vremenom, ne znamo se prilagoditi, vrijeme nas je pregazilo kao i vrijednosti koje zastupamo.
Na zgražanje mama s fejsa i tata s šanka, koji, kao i ekipa iz ministarstva ili Agencije, znaju sve o školstvu ili malo više od toga, javno kažem - neću se prilagoditi, pogotovo kad vidim kakvo je vrijeme kojem bih se trebao prilagođavati.
U moje vrijeme učenici su se trebali prilagoditi školi, a ne obratno.
Trebali su se prilagoditi životu, a ne živjeti pod staklenim zvonom.
U to vrijeme, nas su učili da najvrednije stvari u tom životu, poput prijateljstva, ljubavi ili odanosti nemaju cijenu; danas svi i sve imaju cijenu. Ako ste gledali Kuma i sjećate se kako Michael Corleone kupuje senatore i kardinale, prijatelje i neprijatelje, po sitan kusur, onda znate o čemu govorim - o vremenu kojem se nikad neću prilagoditi i toj prilagodbi učiti svoje učenike jer bih time pljunuo sam na sebe.
Autoritet, kažete?
Škola ga je izgubila onog dana kad je pristala da je tretiraju kao uslužnu djelatnost, po principu - kupac je uvijek u pravu. To pravilo možda vrijedi po travničkim benzinskim pumpama, ali ne u mojoj učionici. Izgubila ga je onog dana kad se pomirila s nametanjem pedocentrične pedagogije koja poznaje samo prava bez obaveza.
S onim - učenik je u centru. Taj pedagoški geocentrični sustav, u kojem se sav svijet vrti oko učenika, pojedinca, doveo je do uzgoja hedonističkih i obogaljenih generacija nesposobnih da se nose s izazovima života.
Praksa da se gledamo u ekrane umjesto u oči dovela nas je do toga da ne vidimo nikoga osim sebe.
Imam i od prvog dana sam imao odličan odnos s učenicima; imam razumijevanja za njih i izazove odrastanja, za probleme s kojima se susreću, za činjenicu da im moji predmeti nisu jedini, da ne može svakog zanimati povijest i zemljopis, da učenici s 2 ili 3 sutra mogu biti bolji ljudi od superodlikaša. Ne jednom sam, kad sam vidio da su umorni, da su imali tri-četiri ispitivanja, da im nije ni do čega, prekinuo priču o Balkanskim ratovima ili utjecaju Golfske struje na BDP Norveške i pričao s njima; ne njima, nego s njima.
Nisam ni za kakve austro-ugarske metode, nisam konzerva, ali prijatelji ne možemo biti, barem dok su mi učenici; mora se znati tko je učitelj, a tko učenik, iako bi se inspekcija i više savjetnice teško složile sa mnom.
Dostojanstvo smo izgubili onog dana kad smo pristali raditi za plaće ispod civilizacijskog i egzistencijalnog minimuma; tko pristaje biti crv ne bi se trebao čuditi kad ga zgaze.
Izgubili smo i dostojanstvo i puno više od toga onda kad smo pristali da se naša obrazovna politika vodi u EU, koja injektira sredstva za svoje besmislene reforme izvršiocima na Sveticama; EU koja u zadnje vrijeme sve više sliči na sovjetski centralni komitet, samo s puno većim dnevnicama i boljim vinom.
U vremenu sveopće idiotizacije (pogledajte tko odlučuje o vašim životima i igra se vašim egzistencijama) školstvo je nepotrebno; u svijetu koji barata nulama učitelji su trošak.
Zašto sve to, pitat ćete?
Davno vam je odgovorio Robbespierre kad je rekao - istinska sloboda temelji se na prosvijećivanju pojedinca i naroda; put u autokraciju i neslobodu počinje masovnim zaglupljivanjem.
Robbespierre, složit ćete se, teško da se može uklopiti u nas; ako ni zbog čega drugog, zbog nadimka Nepotkupljivi.
Piše: Žukov
14/03/2026
Horvatska domovina
Na današnji dan, 14. ožujka 1835. godine, u desetome broju prvoga hrvatskog kulturnog i književnog časopisa Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka, koji od 1836. godine izlazi pod imenom Danica ilirska, objavljena je pjesma Horvatska domovina Antuna Mihanovića.
Od 14 strofa, koliko ih je zagrebački pravnik i jedan od pjesnika hrvatskoga narodnog preporoda Antun Mihanović zapisao, prva, druga, pretposljednja i posljednja postaju temelj današnje himne Lijepa naša domovino.
Nije posve sigurno tko je skladao glazbu, no uvriježilo se mišljenje da je to bio hrvatski časnik u austrougarskoj vojsci i glazbeni amater Josip Runjanin. Runjanin je kao kadet služio u graničarskoj pješačkoj pukovniji br. 10 u Glini, pod zapovjedništvom pukovnika Josipa Jelačića, te se zato smatra da je popijevka tamo skladana.
Do danas nije otkriven izvornik napjeva, poznat je samo zapis koji je 1861. godine navodno zabilježio pjevački pedagog Vatroslav Lichtenegger, prema pjevanju svojih učenika.
Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine Hrvatskomu je saboru podnio predstavku “glede uzakonjenja, odnosno službenog proglašenja pjesme Lijepa naša domovino hrvatskom himnom”.
No, Lijepa naša domovino prvi je put službeno proglašena hrvatskom državnom himnom tek točkom četiri prvoga ustavnog amandmana od 29. veljače 1972. godine.
Status hrvatske državne himne potvrđen joj je i u Ustavu Republike Hrvatske 1990. godine.
12/02/2026
Red je bio da barem netko od sustolnika pregovarača za TKU bude šupiran od stola i fotelje; osobno bih tipovao na Sanju, ali može i Piletić, daj što daš, učitelji ionako nisu naročito izbirljivi.
Uostalom, Plenkovićevi ministri ionako imaju rok trajanja kao parizer u kolovozu, a izazivaju i slične mučnine.
Obrazloženje jest, istina, pomalo groteskno, ali tko bi, ta recite i sami, trebao biti više iscrpljen od ministra rada?
Srećom, takav iscrpljen neće puno lutati do nove fotelje; samo će prijeći Markov trg i odmoriti se u Saboru.
Začudno, međutim, kako iscrpljen i izmožden nije ministar obrazovanja, iako bi ovome mogao biti otac; rekao bi čovjek da u ovoj zemlji svatko može biti ministar obrazovanja.
I ne bi pogriješio; "svašta" je najblaži mogući izraz za ono što je prošlo kroz Svetice zadnjih godina, iako se, u pravilu, ta funkcija u Hrvata dodjeljuje nekom tko vas je zadužio, pa mu dadnete, eto, neku funkciju sa strane, da ne smeta, kao, štajaznam, čuvar državnog pečata ili veleposlanik u Senegalu.
Kad bi ovoj Vladi imalo stalo do obrazovnog sustava, toj ekipi koja se u školstvo razumije koliko i Ma**ca u krivi gnjurac, napravila bi samo dvije stvari.
Prvo, ministrom obrazovanja i znanosti imenovala bi Korada Korlevića ili nekog sličnog.
I drugo, ništa više.
Apsolutno ništa više.
Maknula se u stranu i dala odriješene ruke čovjeku da napravi ono što treba.
Zamislite, međutim, probajte barem, aktualni sastav kabineta i Korada među njima; teško, ha?
Piše: Žukov
05/02/2026
Dokle živim, pisat ću i dokle pišem, živjet ću.
Međutim, o čemu pisati kad se nema o čemu pisati?
Od čega živjeti kad se nema od čega živjeti?
I jedno i drugo učiteljima i nastavnicima jako je dobro poznato; zahvaljujući ministarstvu koje je sve samo ne naše, sve više kolega preživljava umjesto da živi.
Praznina je u glavama i dušama "odgovornih", praznina je u novčanicima kolegica i kolega, praznina je po zbornicama i učionicama, a u praznini života nema.
Sve više kolega mora raditi na 3 ili 4 škole da bi popunili satnicu; meanwhile, ministar Čorić radi već u 4. ministarstvu da bi popunio cv, ego i džepove - očekivao bi čovjek od nekog tko se toliko zlopati razumijevanje za hrvatsku prosvjetu.
Govorim vam, naravski, o pregovorima Vlade i sindikata, posljednjim ponudama, izjašnjavanjima članstva i svemu onome što život učitelja čini toliko ispunjenim.
No, što vam mogu reći, a da odavna nije rečeno?
Tri p**a po jedan posto i odustajanje od toplog obroka nije vrijedno da čovjek pljune, a ne da analizira, ali svi ti postoci, ovakvi ili onakvi, govore isto - vlast vam pljuje u lice.
Nebitno je to sve skupa, i pregovori i izjašnjavanje; tu bitku odavna smo izgubili, onog dana kad smo pristali biti otirači za noge bitangama iz Banskih dvora, kad smo prihvatili puzati i moljakati pred ništarijama i moralnom bijedom, kad smo dozvolili kojekakvim Sanjama i Nadama da nastupaju u naše ime.
U društvu koje je otvoreno antiintelektualno, koje se okuplja zbog loptanja istovremeno dopuštajući fukari da se lopta našim životima, školstvo ionako nikad nije imalo šanse.
Život je borba, najčešće sa samim sobom; mi sami sa sobom moramo riješiti što želimo i na što smo spremni da bismo to postigli.
Kad spoznamo odgovore na ta pitanja, odgovori na sva ostala postat će odjednom začudno jasni.
I tada, tek tada, hrvatski učitelj posvijestit će si elementarno - problem nije ona napuhana vreća ega i njegovi ministri, sindikalisti ili vox populi; problem je mentalitet zbornice.
Oduvijek je i bio.
Piše: Žukov
15/01/2026
Osobno, radije bih naletio na grizlija nego na izjave pojedinih članova kabineta - medvjedu sam u stanju oprostiti; međedima ne.
Jučer, međutim, ne bijah miljenik Fortune; odmah izjutra međumrežje mi je izbacilo, poput kakove naplavine, citat prvog ega Banskih dvora koji je, u napadu skromnosti, odvalio, doslovce, ovo - ovakvih ulaganja u školstvo ne bje još od vremena Mažuranića.
Davno sam u nekom tekstu napisao kako vlast u Hrvatskoj ima običaj od naroda praviti budale, ali, istini za volju, treba priznati kako je narod prvi počeo, kad je od budala napravio vlast.
Rečeni citat, kakogod, primit će se vjerojatno, pasti na plodno tlo jer populus je naivan, neupućen i lakovjeran, a laž ponovljena dovoljno p**a u Hrvatskoj lako postaje istinom.
Ova izjava, međutim, ipak baštini određenu vrijednost - ona je udžbenički egzemplar manipulacije, primjer kako se moguće točnim podatkom mase namjerno navodi na pogrešan zaključak.
Naime, u apsolutnom iznosu ona vjerojatno stoji; milijardu nečega u Mažuranićevo doba i danas nema istu vrijednost, ali činjenica je da vladajuća kamarila ulaže u zidove, zgrade i beton.
U ljude ne; učitelji i nastavnici za vlast su mrtvi kapital i, kao i školstvo u cjelini, najbolji su kad su umrtvljeni.
U zidove se, recimo i to, ulaže zbog cjelodnevnog zla; trebalo je pobrati šušku iz eu-fondova, krenuti u projekt preko leševa jer, zna se - na škologradnji će nečiji rođo dobiti posao i okrenuti puno nula. Nule razumiju samo nule.
U cjelodnevnu se ide zbog interesa kapitala, jer roditelje treba cijediti od jutra do sutra; kako kaže Cesarić u Vagonašima, mi smo tu, mi roblje rada.
Djecu će za to vrijeme dadiljati učitelji jer za to i služe.
Domaći revolucionarni kapaciteti ne dobacuju dalje od vlastita kauča, ali ako bi se roditelji, sakloni Bože, pobunili protiv institucionalizacije svoje djece, za svaki slučaj navrijeme je Pravilnikom o pedagoškim mjerama školi naređeno da im na vrat nasadi socijalne službe, a poznato je da su hrvatske socijalne službe poput urinarne infekcije - teško ih se riješiti.
Zanimljivo, međutim, kako na sjeveru Hrvatske učenici pripadnici romske manjine bilježe izostanke za Guinessa, ali to nekako prolazi ispod radara i mzom-a i socijalnih službi.
Za koga ulažete?
Za koga gradite te kule bjelokosne, kad je iz godine u godinu u Hrvatskoj sve manje i učenika i učitelja i škola?
Sebi dižete spomenike, svom egu i pohlepi, ulažete u vlastite taštine.
Mažuranić?
Da se digne iz groba i vidi tko danas vodi školstvo, samo bi manuo rukom i vratio se u grob.
Piše: Žukov
08/01/2026
Kažu kako bi riječi trebale dolaziti više iz srca, a manje iz usta, pa evo da vam kažem riječ-dvije onako iz srca, po duši.
Pisano je - da bi se neki režim održavao na vlasti, ne treba biti naročito inteligentan; dovoljno je da je biračko tijelo neinteligentno.
Kao rezultat navedenog, u današnje vrijeme obrazovni sustavi, ne samo u nas, postali su smetnja i teret.
Rješenje - obezvrijedi, devastiraj, potjeraj one misleće, privatiziraj. Ako to razumijete, onda ste u nekoliko rečenica razumjeli obrazovnu politiku Svetica.
Dosta se pisalo o Trumpovom ukidanju Ministarstva obrazovanja; ono što negdje izaziva sablazan, u Hrvatskoj bi zavrijedilo barem dva Filipovića.
Posljedica je evolucijski rikverc; sustavna i planska idiotizacija masa, u nas obično praćena i dentalnim minimalizmom.
Rečeni proces idiotizacije i evolucijskog rikverca prispodobit ću vam na primjeru Sabora; tamo se, naime, donose zakoni koji ubijaju školstvo.
U XIX. stoljeću, recimo, u Saboru su sjedili jedan Sakcinski, Starčević, Mažuranić, Drašković, Strossmayer; latinski u malom prstu, o svakoj rečenici možete pisati disertaciju.
Danas o svakoj rečenici u Saboru možete pisati dijagnoze; dobar dio ne barata ni hrvatskim, kamoli latinskim.
Možete li usporediti, štajaznam, Đakića ili Ćipeta s Mažuranićem ili Strossom?
Da vam bude jasnije, povući ću paralelu i s mzom-om; tamo se, naime, donose odluke koje ubijaju školstvo - nekad su ministri obrazovanja bili Kršnjavi ili Stjepan Radić.
Danas?
Možete li ovu dvojicu staviti u istu rečenicu s Vokićkom ili Barišićem?
Što očekujete - da će današnja postava donositi zakone, odluke i pravilnike na korist školstva?
Pa s aktualnom vrhuškom mame plaše djecu prije spavanja, čestita čeljad se sprda ili zgraža.
Na cijeni je plitkost, ispraznost, površnost; i vi i mi i ja, skupa sa mnom, na toj burzi izokrenutih vrijednosti nemamo naročitu vrijednost.
Piše: Žukov
22/12/2025
Kako ostati normalan u hrvatskom školstvu
Dvadeset godina staža u prosvjeti na mojim je plećima; već sam tu, na pola p**a, štono bi Đole rekao, i pravo je vrijeme da si postavim ovakvo pitanje. Ulazeći u sustav želio sam učiniti nešto korisno za društvo i poučavati, s godinama sam želio učiniti nešto korisno za školstvo i zaorati mzom kao Scipion Kartagu, a danas želim učiniti nešto korisno za sebe i ostati normalan u nenormalnim okolnostima u kojima radimo. Tekst koji čitate ne nudi odgovor na pitanje iz naslova, ali potiče čitatelje da svatko za sebe pokušaju taj odgovor naći prije nego postane prekasno.
1. Ne očekujte ništa; što manje očekujete, manje ćete se razočarati. To ne bi trebalo biti preteško jer svatko s barem jednom jubilarnom zna da se očekivanja hrvatskih učitelja kreću od čira na želucu, gastritisu na spomen ministra do kvartovske pučke kuhinje u penziji.
2. Radite sve suprotno od nap**aka ministara, inspektora i savjetnika; da išta znaju o sustavu, ne bi bili na Sveticama, inspekciji ili AZOO-u.
3. Ako maštate o novom ministru želeći sretan put aktualnom, to je potpuno normalna reakcija. Međutim, ako vam napamet padaju Miletić ili Zekanović, pomolite se za Fuchsa; neki kriteriji ipak moraju postojati.
4. Budite u dobrim odnosima s ponavljačima; nikad ne znate kad će postati zastupnici u Saboru ili, štajaznam, ministri obrane.
5. Pričajte s učenicima, odvedite ih u šetnju ili im recite nešto lijepo; brzo će zaboraviti sve o banu Jelačiću ili Ohmovom zakonu, ali dugo će pamtiti učitelja koji im je znao pristupiti ljudski, a ne birokratski.
6. Nemojte se saginjati pred inspektorom ili savjetnicom na zlu glasu koja vam dolazi zbog napredovanja; uvijek se sjetite da znate više od njih i da ih ništa neće izbaciti iz takta kao utemeljen argument i osmjeh marke "odhebi".😉
7. Ne zaboravite da je škola državna institucija i ustanova u službi države - nekad, u doba prosvijetiteljstva, zadaća škole bila je usaditi poslušnost i strahopoštovanje prema vlasti, a danas je zadaća škole zaglupljivanje i trivijalizacija. Čim si to posvijestite, spoznat ćete smisao naoko besmislenih obrazovnih reformi.
8. Uvažavajte savjete i mišljenja vox populi; oni koji nikad nisu radili vaš posao o njemu znaju kudikamo više od vas.
9. Vodite računa o tri sveta pravila svake škole - prvo, roditelj je u pravu, drugo, roditelj je uvijek u pravu i treće pravilo, da vrijede isključivo prva dva pravila.
10. Ako poželite otići iz škole, sjetite se onih koji su to napravili, poput Piletića ili Šuice - želite li biti slični njima?
11. Ako imate osjećaj da ste i nakon 20 godina staža još uvijek normalni, hitno pohodite svog liječnika ili ljekarnika; tko u školstvu, nakon svega, još nije poludio, taj stvarno nije normalan.
Piše: Žukov
12/12/2025
Za one koji (ne) ostaju!
Dio nezadovoljne javnosti koja nas svakodnevno napada na neki način ima pravo.
Jednom je država odlučila, a ima tome 20-30 godina, uništiti obrazovni sustav.
Obično se takva uništenja nikad ne čine glasno i preko noći.
Bilo bi to previše riskantno za počinitelja.
Takva se uništenja čine tiho i na duge staze.
Plan je:
1. anestezirati
2. onesposobiti
3. demotivirati
4. potjerati
Najprije je država upregnula institucije (agencije i inspekcije) da anesteziraju nastavnike represivnim metodama - poništavanjem ocjena, poništavanjem ispita, omalovažavanjem kriterija, dopuštanjem ispitnih rokova koji niti u jednom zakonu ili zdravom razumu ne postoje i sl.
Nakon par pokušaja sukoba s tim institucijama, nastavnik je uspješno anesteziran i ne pada mu na pamet boriti se s vjetrenjačama jer u tom srazu sigurno gubi.
Potom je država onesposobila nastavnika.
Uzela mu sve korisne alate, a zasula ga beskorisnim i brojnim obvezama koje, pogodit ćete, nemaju veze s učenikom i poučavanjem.
Tako da nastavniku slučajno ne padne na pamet baviti se nečim korisnim kad ima toliko beskorisnih gluposti koje mora pozavršavati.
Iza toga slijedi demotiviranje, a to je, već pretpostavljate - plaća.
Uz svesrdnu pomoć svojih socijalnih partnera - sindikata (koji se ne zovu bez vraga partneri), država je nastavniku ponudila mrvice, a sindikatima prostor na kojem mogu vikati, svađati se, ukratko, raditi jednu veliku predstavu koja kao i sve u ovoj zemlji služi kao paravan koji skriva prave namjere države i potpunu nemoć sindikata.
I kad je država iskoristila 3 od 4 potpuno provjerene i sigurne metode, ostala je ona zadnja, najsigurnija.
Potjerati!
Uglavnom je izmišljena za one koji se opiru.
Za one koji su neposlušni.
Nogom u zadnji dio tijela i bježi pa gdje te put odnese.
Možeš i na bauštelu u Irsku kao jedan bivši kolega geograf.
Misija izvršena. Plan uspio.
Pitat ćete se, što država ima od toga?
Pa pogledajte komentare na društvenim mrežama, pogledajte izlaznost na izborima, pogledajte gospodu s privilegijama u Saboru i eto vam odgovora.
To ima!
Zaglupljenu naciju.
Polupismenu naciju.
Kvarne političare.
Lažne aktiviste.
I pametne koji šute ili odlaze.
To je san svake korumpirane države i vlasti.
A sad se vratimo početku priče i onima koji sudjeluju u cijelom ovom procesu uništavanja kojim ih fino, tiho i prešutno vodi država.
Oni su njen najvažniji saveznik.
Glasači i potrošači.
Daju državi točno ono što ona od njih traži pa je valjda red da se država i njima nekako oduži, a to čini tako da im daje apsolutnu vlast nad nastavom i nastavnicima.
Ali postoji nešto na što ne računaju ni ta agresivna javnost ni ta zlonamjerna vlast.
Ne računaju na one koji su ostali.
Na one koji su se nekako prikrili u masi mediokriteta, fušera i neradnika.
Na one koji svaki dan odlaze na svoj posao, uđu u učionice i nasmiju se jer znaju važnost osmijeha, važnost i snagu riječi, vrijednost poštenog rada.
E tu ste se pravarili, kvarna moja gospodo.
Jer upravo ovi koji su ostali, vjeruju.
I ne boje vas se!
Piše: Tamara Šoić
10/12/2025
Legenda kaže kako se, navodno, u Japanu jedino učitelji ne moraju klanjati caru; u Hrvatskoj učitelji odavna vide da je car gol, ali ipak se klanjaju.
Platon je, kažu, rekao kako će Atena propasti ne bude li imala dobre učitelje; iako je riječ tek o prigodničarskim, patetičnim budnicama za dizanje prosvjetarskog morala, Hrvatska i u ovom slučaju ima što za reći.
Jutros, naime, na nekom portalu naletim na intervju s profesorom sa splitskog Medicinskog fakulteta - čovjek zdvaja nad činjenicom da su studenti na jednom od prestižnijih studija iz godine u godinu sve lošiji, nesposobniji i nezainteresiraniji i kako im zbog toga nije nimalo neugodno.
Svoj sud profesor potkrepljuje rezultatima ispita iz anatomije xy godina unazad i tvrdi kako studenti nisu ambiciozni, ne žele naučiti nego samo položiti pri čemu se zadovoljavaju dvojkama i nimalo im zbog toga nije neugodno.
Pad kvalitete odavna se više ni ne skriva; u Vladi i parlamentu sjede polupismeni ljudi, HAZU je na nivou seoske inteligencije iz lokalne birtije, sveučilišta nam nisu ni među prvih 500 na globalnim rang-listama, analfabeti i poluinteligenti vode glavnu riječ, rasprave vodimo toljagama umjesto argumentima, a ono misleće što vrijedi otišlo je što dalje od ove kloake.
Međutim, priznajem, gajio sam iluziju kako su na Medicini ipak zadržani neki kriteriji jer, zaboga, ti ljudi sutra će čačkati po nečijem mozgu i spašavati živote. I nemojmo se zavaravati; dobar dio tih loših i nezainteresiranih doći će jednog dana do diplome jer, u suprotnom, fakultet se može zatvoriti, a profesori ostati bez profesure.
Uostalom, Hrvatska ima veliki deficit liječnika i nije u situaciji biti izbirljiva; daj što daš, to vam je naprosto tako.
I tako, eto, Platone - bio su u pravu.
Netko će sutra životom platiti zbog toga jer loši učenici postaju loši studenti, a loši studenti postaju loši kirurzi, loši arhitekti, loši piloti (tu je tek stanje ajme; pričao sam s insajderima koji su mi potvrdili kako se zbog štednje pri izobrazbi pilota masovno koriste simulatori i da većina mladih pilota danas ne zna spustiti avion bez tehnologije, koja može i zakazati); to je začarani krug kojem nema kraja.
Kako je sve počelo?
Počelo je, vidite, onog dana kad smo spustili kriterije na najnižoj razini - osnovnoj školi.
Pa na državnoj maturi.
Pa na studiju.
Pa na biračkom mjestu.
Proces idiotizacije uglavnom je ireverzibilan, a uništavanje školstva prvi je korak na tom putu bez povratka.
Piše: Žukov
05/12/2025
Smak (polu)svijeta
Više p**a, u raznim prigodama, što javno, što privatno, mišlju, djelom i ponajviše rječju kritizirao sam hrvatsku akademsku i intelektualnu zajednicu, taj skup filistarskih, elitističkih, samodostatnih zaljubljenika u sebe i svoje titule i njihovu pomaknutu percepciju vlastite važnosti i nezabludivosti.
Uzimao sam im mjeru zbog njihove kastorske svijesti, zbog činjenice da su otirač za noge vlasti umjesto da budu njen društveni korektiv, zbog ograničenosti vlastitim umišljenim veličinama u kojima Travnik ima jednaku cijenu kao i Heidelberg ili Sapienza, zbog nedjelovanja i kurvanjske šutnje koju su jednako tako naplatili.
Međutim, teško je procijeniti prave li veću štetu kad javno šute ili kad javno govore; slučaj izvanrednog profesora s Fakulteta političkih znanosti koji je ovih dana prostački izvrijeđao Maju Sever govori o tome više nego bilo koji tekst koji bih mu tom prilikom mogao posvetiti.
Snažne, obrazovane, elokventne žene na ovim prostorima i inače sablažnjavaju alfamužjačka ega još od Zagorke naovamo; ako kapacitet pojedinih saborskih zastupnika ne dobacuje dalje od mudraca i madraca, od jednog sveučilišnog profesora i doktora znanosti čovjek bi ipak očekivao da je kadar svoje stavove artikulirati na civilizacijski prihvatljiv način. Pritom je sasvim u redu što se on ne slaže s gđom Sever, što ga ona iritira ili mu izaziva žgaravicu; bilo bi otužno živjeti u svijetu u kojem svi mislimo isto, želimo isto ili volimo isto.
Neusporedivo je, međutim, tragičnije živjeti u društvu u kojem se doktori znanosti spuštaju na nivo šankerskih sirovina dok se šankerske sirovine uzdižu na nivo ministara, zastupnika u parlamentu ili, štajaznam, uvaženih i citiranih akademika; u cirkusu se upravo klaunovi najbolje snalaze.
Njihova nezajažljiva glad za materijalnim, za sinekurama, titulama i funkcijama, za onim primordijalnim potrebama otkriva ono bestijalno u tom čoporu s diplomama; za razliku od njih, u prirodnom čoporu nikad se ne može desiti da na čelo dođu najslabiji, najgori i najblesaviji.
Studenti su reagirali na ovaj smak polusvijeta; polusvijet je šutio do sad i najbolje bi bilo da tako ostane i ubuduće.
Piše: Žukov
22/11/2025
Čija su naša djeca
Pitanje koje je jutros postavljeno na nekom portalu; tekst problematizira očigledno poniranje hrvatske mladosti u mračne dubine mraka, depresije, besmisla, besciljnosti, agresije.
Pitanje nije institucionalizirano, ne dolazi od ministarstva, vlasti, pravobraniteljice, Crkve; svi oni mlade nastoje upregnuti u svoja kola - nema veze što ih je sve manje, važno je da su "naši, a ne njihovi".
Jer, u društvu poput hrvatskog važnije je čije je što nego kakvo je što.
Jeste li ikad primjetili da se mzom zapitao zašto je iz godine u godinu u našim školama sve više djece s teškoćama u razvoju?
Anksiozne, depresivne djece, neprilagodljive, agresivne, zapuštene?
Djece koja na krivi način u školi traže pažnju koju ne dobivaju kući?
Ne; oni će javno iskomunicirati koliko su novca izdvojili za asistente i za njih je problem riješen.
Djeca nam vole crno, ali ne vole crnce iako dobar dio njih crnca u životu vidio nije.
Ne vole strane radnike, ne vole Dinamo ili Hajduk (ovisno odakle su), ne vole Srbe (neovisno odakle su), mrze ih i ta mržnja postala je indikator ljubavi prema Hrvatskoj.
Zamislite, probajte barem, društvo u kojem mržnja postaje mjerilo ljubavi, samo zato jer je mržnja najčešće jedino što imaju, jedino njihovo pogonsko gorivo i jedino što im daje osjećaj da su živi.
Zašto?
Jer ih nije imao tko voljeti. Jer im je kapitalizam oduzeo roditelje, pretvarajući ih u roblje modernog doba. Jer su aplikacije i algoritmi zamijenili obitelj. Jer se na tu obitelj udara kao nikad prije. Jer su ekrani postali prijatelji, a prijatelji arhaizam. Jer je JA postalo jedino mjerilo uspjeha, a uspjeh jedini smisao života - što mislite, kakvi ti životi mogu biti nego oceani praznine?
Djeca nam organski ne vole školu. Čak i najbolji moji učenici, odgojena i kulturna djeca, superodlikaši s pokrićem, koji će preko ljetnih praznika pročitati pet, šest knjiga, ne vole školu i mrska im je i sama pomisao na nju.
Učitelji ne vole školu.
Roditelji i javnost ne skrivaju averziju prema školi; kao zajednica zaziremo od svega intelektualnog i akademskog.
I što radi resorno ministarstvo?
Umjesto da se pozabavi uzrocima problema, problem betonira uvođenjem obavezne cjelodnevne škole, ne pitajući ni učitelje ni učenike ni roditelje, na silu, preko leševa.
Zašto?
Zbog profita.
Kad klincima školu, koju ionako ne podnose, učinite zatvorom, kakvu reakciju očekujete?
Kakvu mladost očekujete u zajednici koja je božicu pravde pretvorila u kurvu dok je tolike kurve obogotvorila?
U društvu koje vode bitange i fukara?
Koje subotom noću okida na kafanske pevaljke dok nedjeljom ujutro bogobojazno sluša mezosopranistice iz crkvenog zbora?
Himbu i hipokriziju uzdigli smo na pijedestal, farizejština je zadobila aureolu jer su dobri kršćani kakvima se volimo smatrati zaboravili da Krist nije najviše prozivao grešnike, carinike i bludnice nego upravo kremu društva - farizeje.
Uklonili smo djeci sve obaveze, dali im sve materijalno što smo mogli zaboravljajući da je najbrži način da se mladost upropasti upravo dati im sve što požele bez ikakve odgovornosti.
I, kažete, zastranili su?
Izgubili smisao i svrhu?
Depresivni su i agresivni?
Dragi moji, koga zapravo opisujete, nas ili našu mladost?
Oni su samo odraz nas samih, živa refleksija društva koje im je dalo sve da bi im oduzelo ono jedino što vrijedi.
Piše: Žukov
15/11/2025
Kad bi netko napravio presjek vijesti vezanih za školstvo unazad dva tjedna, teško da bi našao išta osim - pretuklo, napalo, slomilo, pobuna liječnika zbog ispričnica, Pravilnik o pedagoškim mjerama, ministar Fuchs, Vlada nudi 1.01%, premlatilo, napalo, Piletić je rekao...crnilo u sustavu, crnilo u glavama, crnilo na ulicama.
Jutros, međutim, odlučih dan početi samo pozitivom, a u tome mi je pomogla objava kolege na njegovom zidu vezana za jednu crticu iz moje dvadesetogodišnje riznice sjećanja iz obrazovnog sustava.
Vodili smo, naime, osmaše u Vukovar; nekoliko škola iz županije, dva autobusa, ja u prvom, kolega u drugom.
Tri dana u Vukovaru da djeca družila su se s drugom djecom iz svih dijelova Hrvatske i nikome nije usfalio zub, bubreg ni dobro raspoloženje; s današnje pozicije, već to je bio veliki uspjeh.
Međutim, ono o čemu vam pišem dogodilo se na povratku.
Negdje usred Like, na autocesti, autobus iza nas hvata zaustavnu traku i staje, neplanirano.
Suknuo je dim, vozači izletjeli van, dižu masku motora i vide da je riknula cijev za hlađenje motora.
Situacija nimalo bezazlena; ako se dim proširi, nastane panika i stampedo, kad 50 djece izjuri iz busa na autocestu lako se može desiti tragedija.
Vozači nemaju nikakav alat kod sebe, nitko se od ostalih vozača ne zaustavlja da pomogne, signala mobitela baš na tom dijelu nema, a mi moramo stići uvečer na trajekt.
I tada, u odsutnom trenutku, diže se jedan osmaš što je sjedio do kolege i kaže mu - de, učitelju, malo se pomaknite da pogledam.
Vadi torbu iz prtljažnog prostora poviše sjedala i iz torbe alat koji je kupio u Vukovaru (otac mu ima neku mehaničarsku radnju pa je mladac odmalena oko šarafa, francuza i fergazera).
Ode do drugog busa.
Vozači zinuli, mi gledamo i ne vjerujemo.
Vrati se za 15-ak minuta, vrati alat u torbu iznad sica i mrtav-hladan obznani - eto, možemo dalje.
Situacija se prepričava i danas po otoku, ja je prenosim vama, a da nisam osobno svjedočio, teško da bih povjerovao.
Klinac nije bio iz moje škole, ne znam je li u svojoj dobio kakvu nagradu ili barem novi set gedora o Danu škole, mediji ga nisu kontaktirali, ali živi je primjer što se sve može kad djecu vodi konstrukcija, a ne destrukcija.
Piše: Žukov
Click here to claim your Sponsored Listing.